Elysium

Ne morate pogledati tko potpisuje režiju filma "Elysium" ako ste kojim slučajem pogledali "District 9". Vizualni identitet ova dva filma je toliko sličan da se vrlo lako može otkriti da režiju oba filma potpisuje isti čovjek. Neill Blomkamp, mladi redatelj rođen u Južnoj Africi je očito inspiriran tamošnjim društvenim prilikama i jakom kontrastu siromaštva i bogatstva koji egzistiraju jedno uz drugo i u Elysiumu prikazao tu društvenu nepravdu koja ga očito mnogo pogađa.

Radnja filma se odvija u apokaliptičnoj budućnosti, a bogataši su svoje dupe sačuvali od nedaća tako što su preselili na ogromnu svemirsku stanicu skrojenu po njihovoj mjeri - inače, ta stanica nazvana Elysium, dosta podsjeća na centralnu postaju iz video igre Mass Effect. Dok bogati uživaju na toj utopijskoj stanici, siromašni slojevi su zaglavili na Zemlji i većina ih sanja da će jednog dana i oni moći živjeti na njoj. Elysium je vdiljiv sa Zemlje, pa glavni junak kojeg tumači Matt Damon sanjivo gleda prema nebu i kao neki pjesnici čija je inspiracija bio Mjesec, kao klinac mašta o odlasku "tamo gore". Kao što već rekoh, Elysium posjeduje dosta sličnosti sa filmom "District 9", pa oni koji su uživali u tom ZF-u imaju prilike to iskustvo ponoviti. Ovdje doduše nema vanzemaljaca, cijela frka koja se odvija na ekranu je djelo humanoida. Ima tu kiborga i robota koji su dio cijele priče o specijalnim efektima upotrijebljenima u filmu - taj dio filma je kao i u njegovom prethodniku odličan.

Meni je ova priča iz "Elysiuma" djelovala pomalo patetično, ali eto, svi idealisti koji ga pogledaju mogu uživati i u tom aspektu. Primjerice, na Elysiumu se nalaze nekakve "kabine" za ekspresno ozdravljenje, a predstavljaju luksuz koji bogataši ljubomorno čuvaju samo za sebe (baš su zločesti ovi bogataši!). Te kabine bi prema nekom humanom principu trebale biti dostupne i klošarima na Zemlji, ali kako se to sve uklapa u priču o prenapučenosti planete? Naravno, ovakva dilema dežurne moraliste ne brine, ali zapamtite: "Put u Pakao je popločan dobrim namjerama". Zabavan film.

Stand Up Guys

Al Pacino je skoro pa sinonim za riječ "glumac". Legendarnoj faci sa filmskog platna u ovom filmu pravi društvo još jedan glumac sličnog statusa, Christopher Walken. Što se tiče Alana Arkina, za neke je možda u njihovom rangu, ali po mom sudu nije ni blizu, iako se radi o dobrom glumcu. Ova imena bi trebala garantirati dobar film, ali s obzirom da je nabrojana ekipa u poodmaklim godinama, ipak ne treba trčati pred rudo.

Glumački talenat se ne gubi baš preko noći, ali godine učine svoje i može se primijetiti da spomenutima fali "oštrine" koja ih je krasila u mlađim danima. Doduše, ako Sepp Blatter može u 78-oj godini biti onako naporan i kandidirati se za predsjednika FIFA-e, zašto i ovi ne bi mogli uspješno glumiti. Ovo što su pokazali u filmu "Stand Up Guys" je daleko od loše glume, ali mora ih se suditi s obzirom na standard kojeg su postavili sami sebi, pa je na nedostatak "iskre" u njihovoj performansi vrijedno ukazati. Radnja filma i nije nešto previše uzbudljiva, barem što se tiče njegove prve trećine. Kasnije se stvari malo zakompliciraju, ali sve to skupa izgleda traljavo i bez nekog posebnog smisla. Inače volim filmove malo mirnijeg tempa, tako da mi ovo i nije teško palo, ali filmu fali malo živosti koja i nije toliko ovisna o količini akcije na ekranu - fali malo dinamike, što bi se reklo.

Unatoč svim nedostacima, "Stand Up Guys" je film koji sa sobom nosi određenu dozu šarma - nešto od toga šarma se oslanja na glumce, nešto na režiju, radnju i poneki istaknuti dijalog. I tempo filma je dosta ujednačen pa to liči na neku zasebnu cjelinu, kako i spada, ali film zapinje na neuvjerljivim reakcijama nekih od likova i scenariju koji nije nešto naročito. Eto, taj šarm kojeg posjeduje i relativno ujednačena cjelina koju predstavlja ga vade i čine gledljivim.

A Lonely Place to Die

Moram priznati kako je ovaj film otišao u totalno drugačijem smjeru od onoga kojeg sam ja očekivao. Umjesto borbe čovjeka i prirode dobio sam klasičnu, već milion puta viđenu priču o otmici. Možda zvučim malo cinično, ali ako imate relativno duži staž gledanja filmova to vam može biti razumljivo - čini mi se kako se svako drugi film u devedesetima bavio nečijom otmicom. Ako ostavimo prosudbu scenarija po strani, realizacija postojeće priče je relativno uspješna - u filmu ima odličnih scena, ali kao cjelina mi se nije baš toliko svidio. Sudeći po glumačkoj postavi, u film je uložen internacionalni napor, pa ćete tako biti u prilici prepoznati glumce iz raznih zemalja.

Zaplet kreće kada petero planinara u šumi na visokoj nadmorskoj razini otkrije djevojčicu zakopanu u rupu u koju je dodan otvor za zrak. Mala priča nekim od jezika s ovih balkanskih prostora, a planinari prema njenom mrmljanju zaključe da je možda iz Hrvatske - iskreno, ja nisam skužio kojim jezikom priča, jer mala stvarno mrmlja. Možda se osjeti mala netrpeljivst prema nesretnoj djevojčici iz ovoga što pišem, ali ako pogledate film bit će vam jasno zašto je prisutna - ne bih da kvarim radnju. Usput, mali trik za prepoznavanje dobrog redatelja je u mom slučaju promatranje kako barata sa usporenim snimcima - ako djeluju usiljeno i kvare doživljaj, redatelj i nije neki genij. Ovdje ne fali usporenih snimaka, doduše ponekad su uspješno upotrebljeni, ali ne i tijekom cijelog filma.

Trud uložen u pravljenje ovog filma je vidljiv, tako da se ne može reći da se radi o lošoj produkciji - meni je valjda toliko zasmetao scenarij, pa je zasjenio ostale elemente filma. Ali, to je tako, film je dobar koliko je dobar zbroj njegovih sveukupnih dijelova. Što se mene tiče, radije bih ponovno pogledao "Deliverance" nego ovo djelo - ako već tražite avanturu u nepristupačnom i lijepom prirodnom okruženju.

Split Second

Rutger Hauer je nizozemska glumačka legenda, a iako sam od njega uvijek osjećao nekakvu pomalo jezivu vibru, samo za ulugu iz Blade Runnera zaslužuje ogromno poštovanje. U ovom filmu iz 1992. godine tumači policajca čiji je partner stradao na dužnosti, pa se tako Rutgerov lik pretvorio u klasični filmski klišej iz devedesetih - pajkana predanog dužnosti borbe protiv zločina, ali u isto vrijeme sklonog samouništenju. Njegov, također klišeizirani, šef ga opisuje riječima: "On živi na anksioznosti, kavi i čokoladi".

Inače, sve se odigrava u futurističkom okruženju u kojem je globalno zatopljenje podiglo razinu oceana, pa svi gacaju po londonskim ulicama prekrivenim vodom. Gledajući poster za ovaj film, očekivao sam izraženije elemente znanstvene fantastike, ali ako izuzmemo glavnog negativca u filmu (čovjek ili zvijer?), radi se o čistom krimiću u kojem se po standardu lovi serijskog ubojicu. Nekima bi "Split Second" mogao predstavljati šund, ali što se mene tiče radi se o čisto zabavnom ostvarenju koje vam može, ali i ne mora, sjesti - ovisi o vašem trenutnom raspoloženju. Ima tu gadnih scena, poput žrtvi ubojstva čije je srce izvađeno, a naokolo svuda ima krvi - ni golotinje ne fali, tako da se ipak radi o zabavi za malo starije gledatelje. Dodatni adut filma je mlada Kim Cattrall, popularna "žderačica" muškaraca iz serije "Seks i grad", koja je bila prava bomba u mlađim danima.

Volio bi da su neke stvari iz scenarija malo bolje razjašnjene na kraju, ali pošto se ne radi o nekom dubokoumnom djelu to i ne predstavlja neki problem. Ovo djelo bi prvenstveno moglo zanimati nostalgičare za filmovima iz osamdesetih i ranih devedesetih, te ljubitelje krimi priča o serijskim ubojicama - ostali mogu pogledati "Split Second" iz puke radoznalosti.

Red State

Simpatični debeljuca koji je kultni status stekao filmom "Clerks" u djelu naziva "Red State" se odmaknuo od uobičajene formule po kojoj je poznat. Mješavina humora i romantike je tako ovaj put ustupila mjesto elementima horora, akcije i društvene drame inspirirane ekstremnim vjerskim skupinama kojih u Americi ne manjka.

"Westboro baptist church" je naziv religijske skupine koji je poznat većini onih koji prate američku kulturu, a predstavlja skupinu koja redovito prosvjeduje na sahranama američkih vojnika stradalih po Bliskom Istoku te svima želi poručiti kako "Bog mrzi homoseksualce". Glavni antagonisti filma "Red State" su fanatici takve vrste, a čitava situacija nastala zbog njihovih uvjerenja podsjeća i na slučaj "Waco" tako da se i agent ATF-a kojeg tumači John Goodman u jednom trenutku referencira najvjerovatnije na njega. Oni koji su slabijeg želuca bi možda mogli biti zatečeni nekim scenama (poput maštovito odrađenog ubojstva, da ne kvarima previše), ali sveukupno gledano elementi horora i nisu previše izraženi. Ako vam je do pucnjave, ovdje je ima možda i previše u jednom dijelu filma.

Onoga čega nema mnogo, a što je karakteristično za Kevina Smitha su britki dijalozi po kojima je poznat ovaj "Woody Allen generacije X", kako ga ja doživljavam. S obzirom da je s filmom "Red State" i pokušao mali odmak od svog uobičajenog opusa, nije ni bilo previše mjesta za takve stvari (mada dijalog pred kraj filma nosi njegov uobičajeni autorski pečat). Treba izdvojiti odličnu glumu lika koji tumači glavnog pastora problematične vjerske kongregacije, mada ni ostali glumci ne zaostaju previše - i njegove mlađe kolege su na visini zadatka. Sve u svemu, obavezno štivo za štovatelje Kevina Smitha, a oni kojima nije drag, "Red State" možda bude odgovarao jer odskače od filmova po kojima je poznat.

A Fantastic Fear of Everything

"Fantastični strah od svega" donosi priču o piscu koji počne paranoizirati nakon što se primi projekta istraživanja serijskih (i "regularnih") ubojica viktorijanske ere Britanskog Carstva. Ustvari, taj projekt samo izbaci na površinu neke njegove traume iz djetinjstva s kojima se do tada relativno uspješno nosio.

Ova horor komedija djelomice pati od nedorečenog tempa pa gledatelj ima dojam da film nema dobro pogođenu "tečnost". Pomalo naporan uvod se dosta razvukao, tako da unutarnji monolog glavnog lika izgovoren na glas ili u obliku pripovjedanja iz prvog lica zna iritirati. Tematika filma me podsjetila na film Bill Murraya pod nazivom "What about Bob?", iako ovdje ima dosta više crnog humora. Mnoge bi moglo zaintrigirati to što se film bavi raznm fobijama, ali način na koji je to urađeno neće odgovarati svima. I sam naziv filma ukazuje na to da se problemu fobija pristupilo na "fantastičan" način, a relativno originalna režija nosi određenu notu koja se odlikuje visokom stilizacijom pomalo nalik onoj koju njeguje Tim Burton (sam poster za film me podsjetio na "Beetlejuicea" i ostalu ikonografiju tog redatelja). Na momente zna zasmetati i neuvjerljiva gluma likova na ekranu, ali unatoč svemu film nije zagazio u područje negledljivog.

Ljubitelji Simona Pegga znaju otprilike što ih čeka - iako ovo djelo odskače od njegova uobičajenog opusa tu je i dalje prisutan humor karakterističan za filmove u kojima on glumi. Kada se zbroje negativne i pozitivne stvari iz ovog filma ostaje dojam da se radi o gledljivom filmu koji ne predstavlja neko remek djelo ali ima elemenata koji ga iskupljuju i vade iz kategorije totalnog promašaja. Znači, srednja žalost ili osrednje dobar - ovisno o vašem osobnom ukusu.

The Elephant King

Nemam baš običaj pisati o filmovima koje pogledam na televiziji, jer eto vodim se logikom da su filmovi na TV-u dostupni većini pa na neke od njih nema potrebe posebno ukazivati. Međutim, s obzirom da odavno nisam niti pogledao neki film niti štagod našvrljao ovdje na blogu, rekoh sebi da napišem koju rečenicu o jednom kojeg pogledah na "kutiji za idiote".

Film naziva "The Elephant King" donosi priču o disfunkcionalnoj obitelji (kažu neki da postoje i funkcionalne), prvenstveno o dvojici braće od kojih je jedan introvert zaglavljen s roditeljima dok drugi lumpuje na Tajlandu. Ovaj drugi je kao neki probisvijet pa zadaje velike brige roditeljima, ali i ovaj mlađi, depresivni brat ima problema u tom odnosu roditelji-djeca. Nakon što stariji zovne mlađeg da mu se na neko vrijeme pridruži u Tajlandu, počinje njihova avantura. Film je izgleda imao nekih problema sa distribucijom pa je mnogima prošao ispod radara - nezasluženo, jer radi se o solidnom ostvarenju koje ističe odlična scenografija i dobro dočaravanje atmosfere koja prati odlazak u neku egzotičnu zemlju.

Nisam siguran jesu li ovi na TV-u zaboravili staviti podnaslove kada se u filmu govori tajlandski, ali ako je to bila namjera redatelja odlično je poslužilo svrsi da se gledatelj uživi u perspektivu boravljenja u nekoj stranoj zemlji. Muzika u filmu je sastavljena uglavnom od indie rock laganini đira uz energetičnu elektroniku iz diskoteka koje su glavno odredište turista. Što se tiče ovog aspekta koji prati avanturu u stranoj zemlji, film me podsjetio na ostvarenja poput filmova "The Beach" i "Return to Paradise", a dramski dio vuče na "American Beauty" i slične. Sentimentalni gadovi/ice? neće pogriješiti ako odvoje nešto vremena za gledanje ovog miksa drame i romantike.