The Best Offer

The Best offer je romantična drama čiju režiju potpisuje proslavljeni talijanski redatelj Giuseppe Tornatore. U svakom slučaju, kada vidim pridjev „romantična“ draže mi je da ga slijedi drama nego komedija, jer često u paketu „romantične komedije“ nema ni komedije pa ni romantike... Neki za ovaj film kažu da je jednostavno „Matchstick Men“ smješten u svijet umjetnosti i života na visokoj nozi, ali što se mene tiče ovo djelo ima veći emotivni učinak na gledatelja – valjda je to do europskog senzibiliteta; čini mi se kako su Amerikanci za nijansu siroviji.

Radnja prati poznatog aukcionara u poodmaklim godinama koji zna sve o umjetninama, dok mu s druge strane nikada nije išlo sa ljepšim spolom. Taj bogati gospodin je u nedostatku pažnje od strane stvarne ženske osobe, utjehu potražio u opsjednutom skupljanju ženskih portreta (redovito pozamašne vrijednosti). Kako se bavi procjenom vrijednosti umjetnina (od slika do namještaja), dođe u priliku da ocijeni vrijednost stvari koje posjeduje mlada djevojka s neobičnom fobijom – boji se izlaska na otvorene prostore i izbjegava bilo kakav kontakt s ljudima. Naš junak tu kreće na ljubavnu avanturu svog života.

Čak i ljudi kojima svijet umjetnosti ne predstavlja nešto specijalno mogu uživati u ovoj ljubavnoj drami – čovjek se osjeća sofisticirano upijajući odlično dočaranu atmosferu svijeta skupocjenih umjetničkih djela i profinjenih ukusa. Ta nisu ludi svi ti bivši visokopozicionirani političari iz susjedne Hrvatske u svom ne baš tako jeftinom hobiju skupljanja slika, satova i sličnih sitnica – mada ih je većina trenutno s prebivalištem iza rešetaka. Ipak, za ljubav, opsesiju, umjetnost ili kakav sličan oblik ludila se isplati izgoriti.

Take care of my cat

Kod ovog južnokorejskog ostvarenja me najviše zaintrigirao njegov naziv. I sam sam ljubitelj tih umiljatih domaćih životinja pa odlučih da vidim o čemu se tu radi. Radnja filma se vrti oko pet prijateljica koje poslije srednje škole traže svoj životni put i pokušavaju započeti poslovne karijere. Odrastanje je nezgodna stvar, a nekima od nas to ne pođe za rukom i da „živimo hiljadu godina“.

Za vrijeme srednje škole se nekako manje primjete te socijalne razlike među ljudima pa se lakše zbližiti s nekime tko je iznad ili ispod vašeg imovinskog statusa jer vam je svima zajednički status srednjoškolca. Nakon srednje krene proces raslojavanja pa se ljudi počnu udaljavati zahvaljujući sili životnog vjetra koji nema previše empatije. Ljudi mijenjaju ideje i interese koje su imali kao tinejdžeri – neki ostaju pri starim idejama – pa je razmimoilaženje u stavovima neizbježna stvar. Takvo nešto zadesi i glavne junakinje ove socijalne drame iz Južne Koreje koje se ipak trude u svim tim novim izazovima koje život donosi očuvati staro prijateljstvo. Maca zvana Titi je tu poslužila kao simbol životnih promjena i nesigurnosti koju donosi moderni kapitalistički način života.

Film je dosta mirnog tempa pa oni koji su željni akcije ovdje nemaju što tražiti. Dobra fora koju je redatelj izveo je prikaz tekstualnih poruka s mobitela na ekranu, a koristi je i kada jedna od prijateljica koristi štampaću mašinu. Muzička podloga podsjeća na elektronsku muziku laganijeg tempa karakterističnu za izvođače poput Apparata, Moderata, Tychoa i Telefon Tel Aviva, a fino se uklapa u vizualnu stranu priče. Iako je film dosta depresivan završava na optimističnoj noti tako da se nećete osjećati izrazito loše nakon gledanja. Film je priču o odrastanju i sazrijevanju učinio bliskom svima pa je moguće identificirati se s likovima bez obzira na spol ili geografsko porijeklo gledatelja. Vrlo solidan ako ne i odličan film.

Dallas Buyers Club

S obzirom na svoju veselu narav i filmovi koje biram za gledanje moraju slijediti moje unutarnje razigrano raspoloženje. Priča o mačo tipu iz Teksasa koji se razboli od HIV-a se savršeno uklapa u moj optimistični pogled na svijet. Nego, da se okanem sarkazma i kažem štagod ozibljno o filmu. Jedan od filmova koji su dio ovogodišnje priče o Oscarima, „Dallas Buyers Club“ donosi izvrsne performanse Matthew McCounagheya, Jareda Letoa (obojica su drastično smršali za uloge) i solidan kontrast likovima koje oni glume u obliku ljupke Jennifer Garner. Usput, mala opaska u vezi ovog trenda radikalnog mijenjanja tjelesne težine koji je već dosta vremena zastupljen među glumačkim zvijezdama - jedan od prvih primjera meni poznatih je drastična transformacija Christiana Balea u filmu "The Machinist", a nisam siguran koliko je bezopasna ta praksa. U svakom slučaju, čini mi se kako je taj trend novijeg datuma i ne bih mogao ocijeniti da li je pohvalna ili blesava takva glumačka predanost ulogama....

Iako je AIDS izgubio na „popularnosti“ kao jedne od bolesti o kojima se često priča po medijima, uglavnom zahvaljujući boljem medicinskom tretmanu, još uvijek je moguće napraviti upečatljivu dramu koja prikazuje žrtve te opake bolesti. Sama ta bolest je još uvijek tabu u određenoj mjeri, pogotovo u manje razvijenim područjima svijeta, ali ipak je barem na zapadu došlo do značajnih promjena ako se promatra razdoblje koje je vrijeme radnje u ovom filmu. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća je čak i u liberalnoj Americi vladala visoka doza homofobije, posebice u zadrtijim dijelovima te države kao što je to i Teksas u kojem se odvija radnja ovog filma snimljenog prema događajima iz stvarnog života.

Matthew tumači ženskaroša i ljubitelja rodea kojeg pogodi zastrašujuće saznanje da ima HIV te mu preostaje otprilike 30 dana života. Iako mu dotadašnji prijatelji okrenu leđa, on se ne predaje zahvaljujući svom snažnom duhu pa ga pratimo u avanturi koju mu donese njegova borba za vlastiti život a i život drugih bolesnika zaraženih HIV virusom. Ako ste kao i ja ostali razočarani kratkoćom vremena kojeg je proveo na ekranu u posljednjem hitu Martina Scorsesea (Vuk s Wall Streeta), ovdje možete doći na svoje jer je i u ovom filmu na neki način u ulozi čovjeka koji se dobro snalazi u trgovinskim malverzacijama – doduše, ovdje se radi o puno humanijem kontekstu nasuprot onome s Wall Streeta. Jared Leto se u sporednoj ulozi transvestita također zaraženog HIV-om još jednom dokazao kao odličan glumac pa mu je zbog toga došlo i priznanje u obliku nominacije za Oscara za najbolju mušku sporednu ulogu.

Dallas Buyers Club je vrlo mučna drama koja je ipak vrlo zanimljiva za gledanje, mada se pomalo razvuče pred sam kraj. Međutim, ljubiteljima drama, a uostalom i dobrih filmova, se može svakako preporučiti.

The Conjuring

The Conjuring nastavlja niz mnogobrojnih filmova o paranormalnim pojavama u kojima se isprepliću vjerski motivi i narodna mitologija. Kombinacija je to priče o ukletoj kući koju nastanjuju „duhovi i demoni“ i fenomena egzorcizma. Ta dva elementa je lako i odvojiti pa napraviti film koji će se baviti samo jednim od njih. Tako je recimo u filmu „The Others“ koji nam donosi priču o kući opsjednutoj duhovima bivših ukućana. Moram odmah reći kako mi je taj film u kojem glumi Nicole Kidman puno draži od filma „The Conjuring“. I ovaj je moderni horor sa motivima iz nekih prošlih vremena solidno ostvarenje. Ako ostavimo po strani stupanj lakovjernosti kojeg svaki pojedini gledatelj posjeduje, bez obzira na to u kojem dijelu spektra lakovjernosti se vi nalazite, objektivnim razmatranjem filma se može zaključiti kako je kvalitetno urađen. Inače, kad smo kod lakovjernosti i praznovjerja, kod filmova koji se bave egzorcizmom uvijek se sjetim Jamesa Woodsa kako se na WC šolji pokušava riješiti „demona“ i odmah mi bude „lakše“.

Režija nije nešto posebno originalna ali je dobrodošla u ovo današnje vrijeme jer se oslanja na klasičnu „staru školu“ režije pa to sve skupa izgleda kao kompaktna cjelina bez previše turbulencija, kompjuterski generiranih efekata i usiljene „originalnosti“. Štih „stare škole“ se dodatno postiže i radnjom koja je smještena u 70-te godine prošlog stoljeća – nekako je teško zamisliti horor s ovakvom tematikom koji bi bio smješten u moderno doba kada su ljudi sveukupno gledajući puno manje "praznovjerni". Soundtrack filma je jeziv kako i priliči jednom hororu pa je vrlo lako biti prestrašen samo njegovim slušanjem bez dodatnih vizualnih poticaja. A vizualnih poticaja koji izazivaju strah ovdje ne fali jer je tempo filma pogođen – imate vremena upoznati likove i lagano vas se unosi u zastrašujuće momente koji slijede.

Strah je vrlo neugodna emocija pa je dosta proturječna ta ljudska želja da mu se dobrovoljno izlažemo. Valjda je to neki primitivni instinkt kojime izoštravamo spremnost na akciju kada dođe do stvarnih zastrašujućih situacija, a ponešto je valjda i samo čista zabava - u kontroliranim uvjetima i sigurnom okruženju vlastitog doma ili kino dvorane smo sigurni kako nam ništa ne može nauditi. Ili možda može? Zastrašujuća muzika.... Odjavna špica.

Gravity

Gravity ili „I hate space“, je prema riječima Jamesa Camerona najbolji film o svemiru ikad snimljen. Iako ne želim u pitanje dovesti nepogrješivost dotičnog redatelja, moram reći kako ja i nisam baš toliko uživao u tom „najboljem filmu o svemiru ikad snimljenom“. To ipak ne znači kako mislim da se ovdje radi o lošem filmu, daleko od toga, ali jednostavno u meni nije izazvao neku pretjeranu reakciju – jest da sam mrtav iznutra (dead on the inside, kao što bi rekao naš narod), ali znali su me prodrmati i puno manje spektakularni filmovi (od novijih filmova smještenih u svemiru mi se dosta svidio "Moon").

Istina, vizualni efekti, zvučni efekti, gluma i režija, svaki pojedini element filma štima kako dolikuje jednom spektaklu. Na kraju gledanja sam razmišljao o tome koliko bi izbor drugih glumaca pomogao mom boljem doživljaju filma, iako su Clooney i Sandra Bullock svoju zadaću odradili odlično – svejedno mi se čini da bi izbor nekih, recimo nepoznatih glumaca bio od povoljnog učinka na cjelokupan dojam. Posebno se ističe zvučna strana filma: od muzike do efekata, sve je na vrhunskom nivou, iako u nekim trenucima dahtanje gospodične Bullock pomalo zna ići na živce (kako to da njen svemirski sup(a)utnik ne ispušta nikakve zvuke za vrijeme vrlo stresne situacije?! „Clooney zadržava „cool“ i u najtežim trenucima“ – zvuči poput neke od njegovih reklama za kavu i alkoholne napitke...). Ima tu i životnih poruka i pouka koje odišu inspiracijom – film se dotiče vjere, istinskih životnih vrijednosti, ljudskih i obiteljskih odnosa, tako da nije isprazan kakvim se na prvi pogled čini.

Kao i svi filmovi koji nose sličnu klaustrofobičnu atmosferu i Gravity može poslužiti kao pomoć pri liječenju nesanice. Ne želim reći kako je dosadan, nego eto, barem na mene takvo djelovanje imaju filmovi koji se uglavnom oslanjaju na dočaravanje atmosfere u određenom nepristupačnom okolišu (svemiru, podmorju i slično – Das Boot, The Abyss, 2001: A Space Odyssey.... Svi nabrojani su čista uživancija, ali posjeduju i to neko uspavljujuće djelovanje). Na kraju mogu reći kako Gravity unatoč rezerviranosti koju je kod mene pobudio, zaslužuje preporuku kao obavezno štivo za ljubitelje svemirskih epova i sličnih SF tripova.