Airheads

Početak 90-ih je bio vrhunac generacije X i kulture rokenrola. Što se Amerike tiče, na sceni je tada dolazilo do pada popularnosti glam rocka (Motley Crue i slični) i rasta popularnosti pesimističnog grungea kojem je dotadašnja rock filozofija zabave i djevojaka predstavljala sve ono što se protivi istinskom duhu rokenrola.

Radnja filma "Airheads" je smještena u to razdoblje, a prati trojicu rokenrol muzičara koji se pokušavaju probiti na sceni i potpisati izdavački ugovor. Kako za uspjeh na muzičkoj sceni nije bitan samo talent već je potrebno imati i određeni imidž te sreću da nabasate na prave ljude koji će vam dati priliku, naši junaci okupljeni u bend naziva „Lone Rangers“ teško uspijevaju na sebe skrenuti pažnju faca u izdavačkoj industriji. Zadnja nada im je puštanje demo snimke na lokalnoj radio stanici. Slijedi pomalo usiljena radnja i oni pod prijetnjom plastičnim pištoljima uzmu taoce na radio postaji pa se natežu s policijom dok u isto vrijeme pokušavaju pustiti demo snimak kako bi se pokazali širem slušateljstvu.

Glumačka postava je vrlo jaka i to je jedna od karakteristika koja ga iskupljuje. Mladi Adam Sandler, Steve Buscemi, Michael Richards (Kramer iz Seinfelda), Brendan Fraser, Joe Mantegna i Chris Farley zovu na gledanje filma, pa ako i nema drugog razloga, isplati se pogledati radi te ekipe. Film bi se mogao opisati i kao mješavina filmova „Wayne's World“, „Cadillac Man“ i „Dog day afternoon“, a svaki od spomenutih je dosta bolji od ovoga. Međutim, ne radi se o lošem filmu. Ne mogu točno definirati što mu fali, ali ne može se reći da se radi o obaveznoj filmskoj lektiri. Iako ga treba promatrati u kontekstu filmova s početka 90-ih koji ni sami sebe ne shvaćaju previše ozbiljno, dakle radi se o zezanciji, svejedno je to moglo bolje. Pogledati ako ste ljubitelj rokenrola i blesavih komedija sa niskom učestalošću duhovitih trenutaka.

Madeo (Mother)

Azijati su čudo! Južnokorejska kinematografija uživa velik ugled u svijetu i to ne bez razloga. Hrpa odličnih filmova potječe od tog naroda, ali ne mogu reći da sam ih ja puno pogledao. Da pomalo krenem u ispravljanje te nepravde, na red je došao film naziva „Madeo“ („Majka“). Režiju potpisuje Joon-ho Bong, a taj je posao odlično obavio. Da vas ne čeka baš svakidašnje iskustvo gledanja filma najavi to već sami početni kadar gospođe u zrelim godinama (majke) koja pleše u nekom polju. Intrigantni početak uskoro zamijeni standardni tijek radnje, kako to već biva u filmovima – upoznajemo likove i osnovu priče.

Priča prati mentalno zaostalog mladića i njegov odnos sa samohranom majkom koja zrači skoro pa pretjeranom pažnjom prema svome sinu – ipak, radi se o osobi s posebnim potrebama, ali svejedno nekako se taj odnos ne čini baš zdravim. Naravno, kulturološke razlike pomalo pridonose zbunjenosti gledatelja koji ne potječe iz Južne Koreje (Azije općenito), ali vrlo je lako razabrati one univerzalne stvari koje vežu čitav ljudski rod. Roditeljska ljubav, ljudska bešćutnost i okrutnost, komplicirani obiteljski odnosi i pravda su neki od motiva čije se filmsko utjelovljenje može vidjeti u filmu „Mother“. Mentalno zaostali mladić jednu večer pijan krene bauljati ulicama susjedstva i sretne djevojku koja sutradan osvane mrtva na krovu dvokatnice u čijoj se blizini odigrao njihov susret. Iako mladića vidimo kako odlazi od djevojke dok je ona još živa, s obzirom na svjedoke koji su ga vidjeli u blizini mjesta zločina on biva glavnim osumnjičenikom. Nakon toga slijedi čitava drama oko njegova boravka u pritvoru i pokušajima majke da ga oslobodi krivnje.

Često možemo čuti kako se veliča bezuvjetna ljubav kao jedna od najvećih vrijednosti koju pojedinac može posjedovati, pogotovo ako je roditelj, ali život često pokazuje kako je „put u pakao popločan dobrim namjerama“. Jedan od onih filmova koji vam nakon gledanja dugo ostaje u glavi.

Find Me Guilty

Sudska drama pokojnog redatelja Sidneya Lumeta je na tragu njegova kultnog filma „12 angry men“, a dok je u tom starom klasiku u središtu pažnje bila porota, ovdje su to optuženi mafijaši. Priča utemeljena na stvarnom događaju podugačkog suđenja mafiji iz New Jerseya se najviše vrti oko Jackieja DiNorscioa koji je u slučaju zastupao sam sebe budući da nije imao povjerenja u svog dotadašnjeg odvjetnika. Jackie se vrlo dobro snašao u ulozi odvjetnika najviše zbog svoje ulične mudrosti i dovitljivosti te smisla za humor kojime je porotu pridobivao na svoju stranu. Većina filma se odvija u sudnici tako da oni kojima je to okruženje dosadno neće naći film previše uzbudljivim.

Sa sudnicama na ekranima živimo još od osamdesetih i serije „Zakon u L.A.-u“ pa se preko hrpe sličnih serija i filmova čovjek zasiti tog okruženja. Možda ovo djelo nije toliko dinamično i zanimljivo kao recimo „My cousin Vinny“, ali ipak se radi o dobrom filmu. Mafijaše obično volimo gledati dok vrše svoja nedjela, a ovdje ih većinu filma gledamo kako sjede u sudnici. Ipak, kako su nas mafijaški klasici naučili – s mafijom nikada nije dosadno, pa čak i kada ih stavimo u sterilno okruženje sudnice. Za većinu zabave se pobrinuo Jackie (jedini koji se branio iz zatvora već služeći postojeću kaznu) sa svojim ispadima i neumjesnim šalama. U ulozi Jackieja je Vin Diesel – dosta ljudi ga iz meni nerazumljivih razloga slabo podnosi – a ovo je jedna od njegovih boljih uloga. Njegova kolegu koji je profesionalni odvjetnik, tumači Peter Dinklage, poznat kao omaleni Tyrion lannister iz popularne serije „Game of Thrones“.

Sve u svemu, „Find me Guilty“ možda nije klasik i moguće je da par puta zijevnete tijekom filma, ali radi se o sasvim solidnom ostvarenju čija je posebna draž u tome da je temeljen na stvarnom sudskom slučaju.

Semi-Pro

Khm... Will Ferrell i već bezbroj puta viđena priča o „šugavoj“ sportskoj momčadi koja pomoću čuda montaže odjednom dobije vrhunske sposobnosti i pobjednički duh... Da, ne zvuči kao materijal za neko nezaboravno filmsko djelo. Mada Will Ferrell ima nekih bisera ("Stranger than fiction") u svojoj glumačkoj karijeri u većini filmova ustvari glumi samog sebe – šašavog budalaša – što samo po sebi nije loše. Čovjek ima određeni šarm pa tu dobitnu formulu nije ni trebalo mijenjati. Ali ipak, zna čovjeku dosaditi. U ovom filmu mu društvo prave poznati glumac Woody Harrelson i pjevač benda „Outkast“, André Benjamin.

Kada sve saberemo, radi se o šašavoj komediji koja nije podigla nikakve standarde, ali ako baš ništa pametnije nemate za raditi, može poslužiti za ubijanje dosade. S obzirom da je košarka sport koji čini središte radnje, okorjeli obožavatelji NBA lige možda mogu uživati u tom aspektu filma. Neke fore znaju izmamiti osmijeh na lice, ali sveukupno gledajući, ne očekujte valjanje po podu od smijeha. Ništa specijalno dobro, ali ni preloše – ja bih ipak radije umjesto ovoga pogledao "BASEketball" po drugi ili treći put, ili pak sličan film sa Woodyjem Harrelsonom naziva „Kingpin“.

This is The End

Dobru komediju je teško napraviti. Iako je taj žanr nepošteno podcijenjen, dosta toga se treba poklopiti kako bi komedija na nešto ličila. I unutar sebe, taj žanr je podijeljen na podosta različitih grupa – od blesavih komedija prepunih toaletnog humora do onih koje odišu inteligencijom. Što se mene tiče, najbolje su one komedije koje uspiju spojiti nezrele fore sa inteligentnom mješavinom ozbiljnosti i neozbiljnosti.

Autor i glumac u filmu „This is the End“ je Seth Rogen, većini poznat po komedijama koje se vrte oko fora utemeljenih na uživanju marihuane – tematike koja po meni predstavlja vrlo jeftinu i podilazeću foru, ali bez obzira na vaše stavove o toj problematici, moguće je da i film s takvim premisama bude dobar i zabavan.

Naziv filma je vrlo lako pomiješati s djelom u kojem glumi Simon Pegg – The World's End – a i sadržajno dijele neke sličnosti. Oba filma su se pojavila u relativno sličnom vremenskom periodu, a svaki od njih se tematski više-manje oslanja na apokaliptičnu viziju zemlje. Dok se Simon Pegg i ekipa bore s vanzemaljcima, Seth Rogen i ekipa se suočavaju s biblijskom vizijom apokalipse. „This is the End“ se doduše oslanja na formu koju je popularizirao Larry David – glumci u filmu glume same sebe. Takav stil je omogućio Sethu i njegovim prijateljima da se našale na vlastiti račun, a mi smo u prilici uživati gledajući kako sebe dovode u situacije u kojima ih često zamišljaju oni koji ih ne podnose. Tako smo u prilici vidjeti Michaela Ceru kako uživa kokain i pravi budalu od sebe dok ga s početkom apokalipse ne probode stup ulične rasvjete.

Film na trenutke podsjeća na također poznatu komediju naziva „A Haunted house“ – meni beskrajno dosadan film kojeg sam jedva odgledao - „This is the End“ mi je ipak puno bolje legao.

The Wrestler

Dugo sam zaobilazio ovu dramu o hrvaču na zalasku karijere čiju režiju potpisuje slavni redatelj Darren Aronofsky. Iako je većina ljudi pogledala ovaj film koji je oživio karijeru tada posrnulog Mickey Rourkea, meni jednostavno nije došao pod ruku.

Nikada nisam bio pretjerani obožavatelj američkog hrvanja iako sam kao klinac volio videoigre temeljene na tom „koreografskom“ sportu i sjećam se nekih velikana poput Hulk Hogana. Bez obzira na to shvaćate li ovaj sport ozbiljno, isplati se pogledati životnu dramu koju je na platno prenio poznati redatelj, a ako poznajete njegove radove poput filma „Requiem for a dream“ već znate da možete očekivati film nabijen emocijama.

Darren Aronofsky dosta vjerno i bez uljepšavanja prenosi na filmsko platno teške životne situacije tako da se ovdje ne radi o bezbrižnom filmu sa sretnim završetkom. Ako tražite film koji će vas oraspoložiti, ovaj zaobiđite – možda suvišno, ali vrijedi napomenuti. Rourkeovo lice pohabano zahvatima estetske kirurgije je kao stvoreno za prikaz hrvača koji se tijekom karijere nije štedio. S obzirom da je sav život posvetio hrvanju, zapostavio je odnose s kćerkom koja ga mrzi, a i ljubavni život mu nije baš sređen. Marisa Tomei glumi lokalnu striptizetu s kojom on pokušava ostvariti ljubavnu vezu, ali i ona nosi puno „prtljage“ pa to ne ide baš glatko. Steroidi i naporna karijera hrvanja našeg antijunaka konačno dovode do bolničke postelje nakon što doživi srčani udar pa biva prisiljen povući se u mirovinu. Teška financijska situacija ga prisili na rad u supermarketu i svjedočimo njegovim pokušajima da nađe smisao u životu izvan hrvanja...

Maniac

Ovom filmu me privukla uloga koju je Elijah Wood imao u filmu „Sin City“ u kojem je glumio psihopata, a svoj posao je tada odradio odlično. Najpoznatijeg po tumačenju Froda iz trilogije „Gospodar Prstenova“, poznatog glumca zbog svog dječački nedužnog izgleda nije baš lako zamisliti u kontekstu nekog zlikovca iz horora ili trilera. Ipak, možda se baš zbog toga što ga ne očekujemo u ulogama poremećenih serijskih ubojica ugodno iznenadimo kada ga vidimo u takvom izdanju. Ruku na srce, radi se o odličnom glumcu kojem bilo kakva uloga ne bi trebala predstavljati problem. Istina, često se glumce strpa u samo jedan tip uloga pa i nisu u prilici pokazati svu svoju nadarenost.

U ovoj modernoj preradi originala iz osamdesetih, Elijah tumači serijskog ubojicu koji zbog trauma iz djetinjstva progoni ženske osobe starosti između 20 i 30 godina da bi im skinuo „skalp“ i zalijepio ga na „lutke iz izloga“ koje na taj način „oživljava“ i vezuje uz sebe. Motiv majke koja je istraumatizirala svoje dijete koje kasnije postane serijski ubojica je preuzet iz stvarnog života (Ed Gein), a obrađen je u hrpi filmova među kojima je najpoznatiji Hitchcockov klasik „Psiho“. Scenski rekvizit lutke smo također mogli vidjeti u raznim parodijama i komedijama, a istini za volju ima nešto jezivo u njihovu beživotnom ljudskom obličju.

Nisam baš neki stručnjak za horore, pogotovo ove s puno „gorea“ (krvi i sl.), ali za ovaj mogu reći da mi je fino sjeo. Nije savršen, ali ne mogu mu naći neke prevelike zamjerke. Posebno je upečatljiva kamera iz prvog lica putem koje nam se pokušava približiti svijet u obliku u kojem ga vidi glavni antagonist filma. Soundtrack podsjeća na ono vrijeme kada su svi bili zaluđeni futurističkim, sintetiziranim zvucima koje je osim u SF žanru bilo moguće čuti u gotovo svim ostalima. Ponekad se ima osjećaj da i nije najprikladniji ali ako ste ljubitelji zvuka koji podsjeća na muziku elektronskog projekta „Tangerine Dream“, neće vam nimalo smetati. Film se isplati pogledati, ako ni zbog čega drugog, zbog plavokose ljepotice francuskog porijekla čije vrijeme tek dolazi (ako nije već). Ona tumači fotografkinju koja zaokupi pažnju mladog psihopate opsjednutog lutkama, a hoće li „ljubav“ koju prema njoj osjeća nadvladati ubilačke nagone saznajte sami.

The World's End

Uzmite „Shaun of the dead“ i „Hot Fuzz“, u miks dodajte vanzemaljce i nešto dublju poruku o ljudskom stanju i dobit ćete film „The World's End“. Jedna od razvikanijih komedija prošle godine i nije neko specijalno ostvarenje iako počne relativno obećavajuće. Ekipa starih prijatelja se na nagovor najvećeg buntovnika među njima ponovo okuplja kako bi ostvarili plan da za jednu večer obiđu sve „pubove“ u mjestu iz kojeg su potekli. To su već pokušali u svojoj mladosti, ali uz najbolju volju im nije uspjelo. Kako će im takvo što poći za rukom nakon 20-ak (čini mi se) godina, kada su u slabijoj formi i zazuzeti obavezama odraslih odgovornih osoba? Lik kojeg tumači Simon Pegg je „luzer“ među njima, a živi u stanju „zaustavljenog razvoja“ te se s radošću i ponosom prisjeća mladenačkih dana kada je bio glavna faca.

Okupljanje starih jarana dosta obećava pa gledatelj očekuje kako će svjedočiti razvoju kompleksnog odnosa među likovima, sazrijevanju i uvidima u životne mudrosti sve dok se ne otkrije kako su u priču uključeni vanzemaljci koji su preuzeli malo mjesto koje ima čak deset pubova. Lako možete vanzemaljce zamijeniti zombijima u akcijskim scenama koje slijede – ovi doduše ispuštaju nešto artikuliranije zvuke.

Ipak, da Simon Pegg i ekipa snime najgori film u povijesti kinematografije ne bi im mogao zamjeriti. Šta ja znam, simpatična mi je ta ekipa. Ako vam spomenute komedije nisu bile po ćeifu, ovu slobodno možete preskočiti jer ne donosi ništa previše originalno u opus filmova s potpisom Simon Pegga i ekipe.

Jagten (The Hunt)

Iako sam pogledao hrpu filmova koji nisu djelo američke produkcije, često sam sumnjičav kada se radi o filmovima s govornih područja izvan onog američkog. Valjda je utjecaj američkih medija toliko jak da mi je ispran mozak (ponekad čak i razmišljam na engleskom jeziku!). Ako ste i vi jedni od onih koji imaju nepovjerenje u filmove u kojima se govori na jeziku koji nije engleski, danski film naziva „Jagten“ bi vas mogao razuvjeriti.

Tematika filma je histerija oko pedofilije koja još nije toliko zahvatila ovo naše područje, barem se meni tako čini. Situacija je takva da odrasli muškarci često izbjegavaju bilo kakav kontakt s malom djecom da ih se ne bi proglasilo pedofilima. Tako je bilo i sa nesretnikom iz ovog filma koji je ni kriv ni dužan proglašen zlostavljačem djece na temelju izmišljotine male djevojčice iz vrtića u kojem je radio. Kako je često dovoljno samo da vas optuže za neki zločin pa da se cijela zajednica okrene protiv vas, ukazuje i ova filmska drama.

U glavnoj ulozi je poznati danski glumac Mads Mikkelsen, kojeg najviše pamtim po ulozi iz filma „Diler 2“, a odličnom glumom će vas provesti kroz prilično mučnu priču o ljudskim odnosima koji znaju biti vrlo gadni u pravim okolnostima. Inače, djevojčica od koje krenu sve optužbe na račun nesretnog odgajatelja iz vrtića je kćerka njegova najboljeg prijatelja. Kome vjerovati? Svom najboljem prijatelju ili vlastitom djetetu? Da li je vaše malo dijete sposobno za laž? Kako kaže voditeljica vrtića u jednom trenutku: „Djeca nikada ne lažu“. Je li moguće sa svoga imena isprati ljagu koja nastane kada vas se za nešto pogrešno optuži? Iako film ne daje konkretan odgovor na to pitanje, dovoljno je da se sami zapitate i donesete zaključak.

Into the Wild

Avanturistička drama pod redateljskom palicom proslavljenog glumca Sean Penna nam donosi priču o momku kojem su dozlogrdili roditelji, civilizacija i sve ono loše što je nusprodukt modernog vremena u kojem se čovjek „izdignuo“ iznad prirode i oko sebe stvorio umjetni okoliš od plastike, metala i strujnih krugova. Utemeljena je na istinitoj priči.

Nije malen postotak ljudi koji su nekad tijekom svog života poželjeli pobjeći od svega i vratiti se natrag u prirodu. To je pogotovo izraženo kod mladih osoba koje gaje velike ideale. Ipak, životna stvarnost često donosi okrutno buđenje, pa ideali koje smo gajili u mladosti postaju samo zaluđeni snovi. Iako je ideja o bijegu u prirodu prilično romantična, postoji razlog zbog kojeg su ljudi stvorili sve ove udobnosti modernog života – sva čuda medicine, tehnologije i ostalih pogodnosti su ljudima omogućila da imaju duži životni vijek te da im život sveukupno gledajući postane lakši. Naravno, dobro nikada ne ide bez lošega pa je taj napredak uz sebe donio i veći stres i razne komplikacije.

Glavni je protagonist filma kojeg glumi Emile Hirsch, većini poznat iz kultnog filma o prvim skejterima iz Kalifornije, uvjeren kako stvari mogu biti puno jednostavnije, samo nam treba hrabrosti da se odreknemo svega i vratimo se iskonskom načinu života. On kreće na svoju „aljaskansku avanturu“, pa ga tako pratimo neko vrijeme dok besciljno luta prostranstvima Amerike, skupljajući usput sredstva za odlazak na Aljasku i dragocjene trenutke s osobama koje susretne. Što je sve potrebno čovjeku da bi bio sretan? To je jedno od mnogih pitanja koja ovaj film postavlja, a odgovor će ponuditi u naznakama – poput one u dijalogu kojeg mladi pustolov vodi sa starcem kojeg je upoznao lutajući područjem oko Kalifornije: „Ako opraštaš, voliš. A kada voliš, božje svjetlo te obasjava“.

Osobno, imam osjećaj da ne bi potrajao ni dva dana u nekom prirodnom okruženju – jedva se snalazim i u svim suvremenim udobnostima koje su nam na raspolaganju. Film traje oko 2 i po sata, pa je moguće da i nekima bude dosadan. Ljubitelji prirode i emisija poput one koja prati Bear Gryllsa bi trebali uživati u ovom ostvarenju – nije bez razloga uključen u top 250 filmova na „Imdb“ stranici.

Bernie

Jack Black je poznato ime svim ljubiteljima komedija, a u filmu Bernie ga imamo prilike vidjeti u nešto „ozbiljnijem“ izdanju. Iako i Bernie ima elemenata suptilnog crnog humora, ovdje se prije svega radi o „true crime“ priči odrađenoj u mješavini dokumentarističkog i igranog filma. Ovaj dokumentaristički dio je čak i malo više izražen pa ćete imati osjećaj da gledate neko od ostvarenja poznatih filmaša dokumentarista poput Errola Morrisa.

Radnja se temelji na istinitoj priči o dobroćudnom, religijski nastrojenom osobenjaku teksaškog porijekla koji je u „kratkoj epizodi ludila, tj. bijesu“ usmrtio staricu o kojoj je brinuo i s kojom je prijateljevao. Bernie je bio toliko dobar lik da ga je zajednica gradića u kojem je živio obožavala u tolikoj mjeri da su mu bili spremni oprostiti i tako težak zločin poput ubojstva.

Bit ćete u prilici ponovo svjedočiti glazbenoj nadarenosti Jack Blacka koju je već pokazao filmovima poput „The school of Rock“ i „Tenacious D in The pick of Destiny“ – ovaj lik ima i svoj bend nazvan „Tenacious D“. Jack se i u ovakvoj dramski nabijenoj ulozi odlično snašao, pa neki tako navode kako je ovo njegovo najbolje filmsko ostvarenje. Da su i najbolji među nama sposobni za svakakva gnusna djela, pokazuju to svako malo i život, a i filmska umjetnost.

Prisoners

Joj što volim stil režije kakav je u filmu Prisoners! Kada bi u trenucima žestokih napadaja cinizma kritizirao novija filmska ostvarenja redovito bi se prisjećao starijih filmova i njihove režije. Kako se neko medijsko izražavanje razvija, često se nastoji mijenjati ustaljena forma, pa čak i na usiljen način. Tako se i u filmove uvukla režija koja više nije u funkciji filma nego predstavlja svrhu samoj sebi. Pri tom mislim najviše na stil u kojem imate osjećaj da je čovjek iza kamere na ekstaziju pa budete izvrgnuti silnim treskanjima, pretjeranim efektima i općenito pretjeranoj stilskoj agresivnosti. Onda naiđete na film poput Prisonersa i uživate u kliničkoj mirnoći i preciznosti koja je često krasila filmove ranijih razdoblja (recimo 70-ih). To ne znači da nije u skladu s vremenom ili da se radi o nečemu zastarjelom, jer film djeluje svježe i moderno.

Okosnicu priče čini otmica dvoje male djece te borba njihovih roditelja i istaknutog policajca da se ona pronađu. Vrhunska gluma svih glumaca uključenih u projekat vas nosi kroz emotivnu priču o roditeljskoj ljubavi, bijesu, grijehu i pravdi. Triler, krimić i drama kakva se ne viđa baš često u ovo današnje vrijeme.

"Identity"

Identity – ovaj malo stariji triler iz 2003. god. se može pohvaliti dosta visokom ocjenom na popularnoj web stranici Imdb. Inače, ne obraćam previše pažnje na mišljenja kritičara i ocjene po raznim stranicama vezanim uz filmove nego se povodim vlastitim instinktom i prema kratkom sadržaju filma procijenim da li bi me mogao zanimati. O tome koliko je određena ocjena filma zaslužena ili nezaslužena se može dosta raspravljati – sto ljudi, sto ćudi. Prema tome, ovisno o vašem filmskom ukusu, ocjena u ovom slučaju može biti opravdana, a možete i proklinjati filmske „neznalice“ koje su „ovom smeću“ dale tako visoku ocjenu.

Dakle, ovaj triler krase prilično zvučna glumačka imena, a svoj posao su odradili neki više, neki manje dobro – sve u svemu, prolazna ocjena od mene. Film prati ekipu sačinjenu od velikog broja pojedinca šarolikog karaktera koji jedne kišne noći zaglave u motelu koji je u nekoj „pustinjskoj vukojebini“ tamo negdje na zapadu „zemlje slobodnih, doma hrabrih“ – „Psiho“ momenti su zagarantirani.

Inače i nisam baš neki ljubitelj trilera, tako da najčešće pogledam samo ove koji su dosta razvikani. To mogu reći za sve žanrove, ne cijenim neki više od ostalih i uglavnom sam u potrazi za dobrim filmovima bez obzira na njihovo žanrovsko opredjeljenje. Ako ste ljubitelj određenog žanra, često i nepopularnim ostvarenjima možete za neke stvari progledati kroz prste. Eh sad, koliko „Identity“ traži od vas da mu gledate kroz prste? Što se scenarija tiče, vrlo lako ga možete proglasiti nebuloznim, mada, s druge strane ima neku svoju logiku koja ga drži na zemlji. Neke linije dijaloga su što se mene tiče dosta blesave, ali i nema baš previše takvih trenutaka kada se film gleda kao cjelina.

Identity slijedi žanrovske postulate, pa se tako gledatelja vodi kroz razne obrate čime se postiže dosta velika doza uzbuđenja. Uzbuđenje dodatno proizilazi iz činjenice da „Identity“ uz elemente trilera, obiluje i scenama „slasher“ horora. Ljubitelji trilera ne bi trebali zaobići ovaj film, a oni koji često kolutaju očima kada ih gledaju, ovdje će to činiti i malo više – da ne otkrivam radnju i ne kvarim film.

Vuk s Wall Streeta

Čini mi se kako je o malverzacijama pohlepnika s Wall Streeta snimljeno more filmova. S tim na umu, nisam previše očekivao od najnovijeg Scorseseova djela. Ono, po principu, vidiš jedan, vidio si ih sve.

Znao sam da me čeka odlična glumačka postava, a i odličan film, jer se od nekih proslavljenih redatelja rijetko očekuje da će vas razočarati. Snimljen prema knjizi koja prati stvarne događaje i avanture mešetara po imenu Jordan Belfort, donosi nam svijet pun pohlepe te svih ostalih poroka koje možete zamisliti. Možete sami krenuti u provjeru vjerodostojnosti događaja prenešenih na platno, ali što se mene tiče filmska dramatizacija uvijek učini stvarni događaj većim nego što jest.

Ako ste ljubitelj opojnih droga, u ovom filmu ćete doći na svoje – neke scene podsjećaju na slavnog Hunter S. Thompsona i njegove drogom obogaćene eskapade u Las Vegasu. Sav taj eksces se dosta ponavlja pa čovjek ima osjećaj da ga se bez potrebe smara dodatnim utvrđivanjem gradiva. Okej, shvatili smo, drogirali su se, kurvali, opet se drogirali, pa opet kurvali, kupali u ogromnim količinama novca zarađenog na naivčinama... Svijet mešetara je prikazan kao vulgarno, mizoginističko mjesto te se kao gledatelj pitate da li vam se sve to gadi ili uživate u prizorima i humornim dijalozima. Kako se film primiče kraju, razmišljate o načinu na koji će biti obrađen klimaks. Međutim, klimaks stiže dosta kasno i već ste otupjeli od mešetara i mešetarskog prigovaranja, pa ne ostavlja neki poseban dojam.

Mada u svom tom pretjerivanju nema neke prevelike dubine, ipak vas se potakne da počnete razmišljati o vlastitim nagonima pohlepe i želje za materijalnim bogatstvom. Ne može se poreći da je film iznimno zabavan, ali čini mi se kako tu fali nešto što bi ga uzdiglo na status kompletno zaokruženog filma koji ima apsolutno sve.

"Četiri lava"

Islam. Džihad. Terorizam. Samo spominjanje ovih termina često zna izazvati proturječne reakcije kod modernog čovjeka čija je glava isprana propagandom koja se servira ovisno o ciljevima pojedinih političko/ekonomsko/religijskih grupa i pojedinaca.

Što se tiče filmova koji obrađuju teme poput terorizma, obično možete naići na hollywoodsko smeće obojeno žestokom dozom patriotizma. Zalomi se tu ponešto i od onog koji stvari pokušava gledati s objektivnog, emocijama neobojenog stajališta. Film „Četiri lava“ teško da bi mogli svrstati u bilo koju od ove dije grupe mada je naklonjeniji ovoj potonjoj. Iako je pun moralnih poruka, često su zamaskirane u gotovo nadrealan scenarij.

Crnohumorne dogodovštine ekipe nadobudnih „terorista“, Britanaca uglavnom pakistanskog porijekla, ne izazivaju pretjeran smijeh jer s obzirom na tematiku, teško da je moguće smijati se. Pomalo humora se izgubi i ako niste stanovnik Velike Britanije jer dosta fora ima lokalni karakter. Ipak, i mi sa strane se možemo nasmijati na neke scene. Hm, da to postavimo ovako: ovaj film nije tip komedije koji će vas natjerati na valjanje od smijeha – iako slobodno možemo reći kako je vrlo duhovit.

Možda bi se neki ljudi mogli naći uvrijeđenima gledajući film o nespretnim džihadistima velikih ideala, ali većina osoba koje malo otvore um ne bi trebali imati problema. S obzirom da tematika filma nije lagana za želudac, pristup koji je imala čitava ekipa koja je na filmu radila je, što se mene tiče, rezultirao „osvježavajućim“ filmskim djelom.

Don Jon

Don Jon – redateljski prvijenac Joseph Gordon-Levitta predstavlja vrlo dobro filmsko ostvarenje ovog popularnog mladog hollywoodskog glumca. Ako ste muško čeljade postoji velika šansa da za vrijeme gledanja ovog filma proživite svakakve unutarnje turbulencije – barem je tako bilo u mom slučaju. Dojam će biti dosta jak ako ste kojim slučajem kronični masturbator i „loš“ vjernik. Film prati momka iz New Jerseya koji je popularni zavodnik žena, a uz seksualne aktivnosti sa stvarnim osobama obožava i masturbaciju, redovito (vrlo važno, kako ćete vidjeti iz razvoja događaja) popraćenu gledanjem pornografije.

 Traženju istinske ljubavi kao temi –vrlo česta tema filmskih uradaka – je u ovom slučaju pristupljeno vrlo iskreno što je jedna od karakteristika filma koja ga ističe od ostalih ostvarenja. Obično se na posterima filmova pretjeruje s hvalospjevima kako bi se valjda film bolje prodavao, pa tako u ovom slučaju na posteru možemo vidjeti riječi poput „emocionalno“, „iskreno“, „na rubu“, „duhovito“... Ovaj put se s napisanim čak i slažem. U drugom dijelu filma, kada „Don“ upozna stariju gospođu koju glumi uvijek odlična Julianne Moore, malo je proradila moja cinična žica pa sam zakolutao očima i pomislio „neće valjda film preći u „Harold i Maude“ mod!?“. Naravno, takva reakcija je pretjerana pa se ne trebate brinuti oko pitanja da li film pati od raznoraznih klišeja.

Film sam po sebi i nije nešto pretjerano eksplicitan, ali pametna režija ga čini dvostruko upečatljivijim po tom pitanju. Kako sam već spomenuo režija je „pametna“ te iako ponekad bombastična nije nimalo nametljiva. Gluma je također na nivou. Uglavnom, ako ste muško čeljade film obavezno pogledajte – a i žene bi mogle izvući pokoji zaključak o „ružnijem“ spolu koji bi možda mogao ići na ruku boljem razumijevanju neutaživog nagona koji je nuspordukt testosterona.