Run Ronnie Run

Budući da sam uvijek raspoložen za gledanje komedija na radar mi je došla i ova s obzirom na to da ima krug obožavatelja koji ga vole citirati na forumima i sličnim internetskim okupljalištima. Sto ljudi, sto ćudi – i najgori filmovi ikad snimljeni imaju svoje sljedbenike pa svačiju preporuku valja uzeti s rezervom. Iako je „Run Ronnie Run“ okupio mnoštvo poznatih likova američke scene komičara, po mom skromnom mišljenju nije baš neko zavidno ostvarenje. Nije baš ni katastrofa od komedije, ali fali mu ono nešto što kod mene izazove „klik“ kada su u pitanju komedije.

Radnja prati „seljobera“ s američkog juga koji redovito upada u nevolje s policijom pa tako na sebe skrene pažnju producenta iz Hollywooda koji od njega odluči napraviti „reality“ zvijezdu. Glavnog lika tumači David Cross, većini poznat iz popularne serije „Arrested Development“, dok producenta s lošim britanskim naglaskom utjelovljuje Bob Odenkirk poznat kao beskrupulozni odvjetnik iz serije „Breaking Bad“. S američkim „rednecima“ je uvijek zabavno, a često su na meti izrugivanja „inteligentnijeg“ dijela SAD-a. Meni su inače ti američki južnjaci skroz „cool“ jer su autentični pa mi ih je drago vidjeti u komedijama kao i u malo ozbiljnijim filmovima te dokumentarcima (The Wild and Wonderful Whites of West Virginia....). Run Ronnie Run bi se mogao usporediti sa komedijom „Joe Dirt“, koja je po meni bolje i konzistentnije ostvarenje.

RRR često pretjeruje s nabacivanjem fora bez nekog posebnog smisla, a u komediji kao žanru je od velike važnosti tempiranje i doziranje humora. Zbog razbacivanja šalama (neke prolaze, ali većina ne), film gubi na intenzitetu pa imate osjećaj da vas umara. Moguće je da se nekim ljubiteljima komedija svidi, ali ja ga nažalost ne mogu preporučiti bez rezerve. Možda samo zadrtim obožavateljima komedija...

Borgman

Čovjek danas više nije siguran ni u vlastitom domu – s ovom bi se izjavom složili mnogobrojni likovi iz podžanra filma čija je tematika „invazija“ na nečije domaćinstvo. I „Borgman“ je na neki nadrealan način dio tog podžanra mada se gledatelja drži u neizvjesnosti do samog kraja, pa se tako pitate: „koji vrag se tu događa?“. Radnja prati beskućnika koji pokuca na vrata dobrostojeće „nuklearne“ obitelji tražeći mjesto na kojem bi se mogao otuširati. Glavi kuće ne sjedne baš dobro taj njegov zahtjev ali nakon što ga pretuče, njegova supruga osjeti obvezu da mu pomogne.

Početak filma daje dojam kako je u pitanju neka socijalna drama, a društveni komentar se naslućuje i u daljnim dijalozima likova – da parafraziram muža iz obitelji višeg srednjeg staleža koja je centar priče: „Nismo mi krivi što živimo na razvijenom zapadu“. Doista, većina uzima zdravo za gotovo ideju koja pretpostavlja da su samo siromašni opterećeni raznim kompleksima, uz naravno silne materijalne probleme koji se podrazumijevaju kod ljudi zakinutih novcem. I bogatstvo donosi svoje pritiske pa odatle valjda potiče ona izreka da je čovjek slobodan samo onda kada nema ništa za izgubiti. Ovakva, a i slična razmišljanja će potaći ovo ludilo od filma nizozemske produkcije.

Koncept radnje se oslanja na „body snatchers“ motive, a nadrealni i realni elementi su kombinirani briljantno, što rezultira jedinstvenom atmosferom filma. Ovo djelo će sjesti onima koji vole „čudne“ filmove – recimo „Eraserhead“ i „Idioti“ su mi pali na pamet tijekom gledanja. Stvarno, nakon gledanja ne znam što bi mislio o svemu što sam vidio u „Borgmanu“ – moguće su razne interpretacije – ali siguran sam u to da se radi o vrlo zanimljivom i gledljivom filmu.

Frozen

Kada bi se pokušali prebrojati svi kompjuterski animirani filmovi izišli iz poznatog studija Pixar, ukupna suma bi vjerovatno bila poprilična. Počevši od prvih hitova poput „Toy Storyja“, u kina su uspjeli privući veliki broj ljudi koji pripadaju raznim generacijama. Iako se na prvi pogled čini kako su namijenjeni djeci, u velikoj većini su uživali pripadnici široke dobne skupine“ od 7 do 77 godina“. Dobar dio ovih animiranih filmova je šaljive i ležerne prirode, a „Frozen“ s druge strane možemo svrstati u klasične romantične bajke o kraljevstvima, princezama i prinčevima. „Frozen“ nosi i određenu, pomalo mračnu notu pa mi se čini kako nije baš pogodan za gledanje kada su u pitanju izrazito mala djeca kao gledatelji. Naravno, sve to je pitanje diskrecije roditelja, a ovisi i o zrelosti svakog pojedinog djeteta – ne reagira svako dijete isto na određeni film.

S obzirom da je pjesma iz ovog djela dobila nagradu „Oscar“ valja reći da je značajan dio filma mjuzikl pa oni kojima ne paše ovakav filmski izričaj neće baš uživati u gledanju. Ipak, ako imate i malu dozu tolerancije prema mjuziklima moći ćete pretrpjeti muzički dio filma jer je odmjeren i stavljen u službu naglašavanja određenih bitnih dijelova radnje.

Postoji nemali broj osoba koje „Disney“ proglašavaju zloćudnom korporacijom koja promovira krivu sliku o ljubavi i ulogama spolova te nanosi štetu budućim odraslim osobama koje stječu krive predodžbe o zaljubljivanju pa tako djevojčice sanjaju o prinčevima, a dječaci o savršenim ljepoticama koje su dobre kao „kruh“. Ti nedostižni ideali ljubavi bi bili tu i da nema Disneya tako da su ove optužbe zanimljive samo kao kuriozitet modernog sociološkog promišljanja, a spominjem ih samo zbog toga što se ipak vidi određena promjena u filozofiji moderne bajke proizišle iz Disney radionice. Jaki ženski likovi su jedna od bitnijih značajki filma, a i muški likovi filma ne slijede standardne klišeje iz nekih prošlih Disneyevih djela. Tu je i već gotovo standardni lik koji služi za „komično olakšanje“, ovaj put u obliku oživljenog Snješka Bjelića – malo manjeg stasom, ali bogatog duhom i bezazlenom dobrotom.

Na kraju, nije pravo pitanje hoće li vam se svidjeti ovaj film nego se samo zapitajte da li se vidite kao dio publike kojoj je on namijenjen. Ogorčene i cinične osobe sklone pljuvanju po formi mjuzikla bi trebale izbjeći „Frozen“ – svi ostali mogu naći nešto lijepo u ovom „ledenom“ animiranom filmu. U mom slučaju, „Snjeguljica i sedam patuljaka“, „Pepeljuga“ i slične bajke i dalje ostaju mjerilo za sve koje dolaze jer sam uz njih odrastao, ali za neke nove klince, ovako kvalitetan film vrlo lako može postati njihovo osobno mjerilo „bajkovitosti“.