Boyhood

Boyhood je jedan od onih filmova koje ističe poludokumentarno ozračje i manjak neke specijalne i uzbudljive radnje. Uglavnom se svodi na prikaz života i odrastanja dječaka zvanog Mason te njegovo obiteljsko okruženje. Iako je ovaj film ljudima zapao za oko ponajviše zbog fore (gimmick, neki bi rekli) koju je koristio redatelj zaposlivši iste glumce za različite vremenske periode prikazane na ekranu, kao cjelina djeluje dosta dobro pa gledatelj naposljetku smetne sa uma tu "redateljsku ekscentričnost".

Možda bi se filmu mogla zamjeriti ponekad "drvena" gluma da sve to skupa ne djeluje prirodno i blisko životu, što uglavnom treba zahvaliti umješnosti popularnog redatelja Linklatera. Emocionalna težina ovog djela se temelji na konstantnim usporedbama vlastitog života i onog sa ekrana na koje film poziva. Iako je američka realnost malo drugačija od ove naše, mada ih imitiramo u svemu, bez obzira na to što je njihova statistika obiteljskog života nekoliko brakova i potomstvo iz istih, postoji neka univerzalna nit s kojom se i gledatelji s ovih prostora mogu identificirati.

Ipak, ovo je jedan od onih filmova za koje ne možete reći da je samo OK (može proć'), ili vam se svidi ili ćete ga u potpunosti mrziti, tako se barem meni čini. Željni neke uzbudljive radnje mogu slobodno zaobići ovaj film, iako ova zamjerka koju neki navode po meni i nije toliko previše izražena. Ovo je prvenstveno jedna životna priča, pa ako vam je do nečeg takvog, slobodno navalite.

Looper

Putovanje kroz vrijeme, nedosanjani san čovječanstva još uvijek predstavlja dobru podlogu za priču u filmu iako se ta tema čini prežvakanom. Stvari se mogu vrlo lako zakomplicirati ako u radnju filma uključite putovanje kroz vrijeme pa tako i likovi u filmu Looper par puta navode kako je to vrlo kompleksna tematika oko koje se ljudski mozak pretvara u "žvaku" (pečeno jaje). Unatoč tome, radnja Loopera nije previše komplicirana pa ćete lako pohvatati osnove zapleta.

Mafijaške organizacije iz budućnosti pošalju vremenske putnike u prošlost, a ovi tamo rješavaju nepoželjne elemente iz budućnosti uz pomoć oružja koje predstavlja neki križanac ručnog topa i sačmarice. Ovo oružje, a i neki drugi elementi filma su "krivi" što ovaj film po meni ima štimung koji podsjeća na neki odličan "western". Tu je i farma, na kojoj živi romantični interes glavnog junaka (Emily Blunt), okružena usjevima, a poslužila je kao kulisa dobrog dijela radnje filma.

Osim putovanja kroz vrijeme, elementi ZF-a se očituju u letećim prijevoznim sredstvima (dok većina automobila liči na krntije iz nekog razloga), telekinetičkim sposobnostima koje posjeduje određeni postotak stanovništva (ne bi ih se posramio ni Perhan iz Doma za vješanje) i drogom koja se konzumira u obliku kapi za oči. Sve je to začin za akciju i puškaranje u čijem središtu su likovi koje tumače Bruce Willis i Joseph Gordon-Lewitt. Joseph je ovdje u ulozi mlađe verzije Bruceovog lika, a uz malu pomoć šminke odlično skida manerizme ove proslavljene akcijske zvijezde. Malac koji se pojavi u jednom dijelu filma je samo takva faca i spada u one klince čija pojava na ekranu fascinira. Pronicljivi gledatelji će vjerovatno tražiti rupe u radnji filma i tako naći neke njegove mane, ali ako malo zažmirite na te sitnice u Lopperu ćete pronaći vrlo solidno i zabavno ostvarenje.

El Dia de la Bestia

Ne želim zvučati kao neki ogorčeni hipster, ali što se komedija tiče ove novijeg datuma su većinom smeće. U nedostatku ovih svježijih prinuđen sam gledati neke ponovo ili tražiti klasike koje sam propustio da mi poprave raspoloženje. Tako mi je na pamet pala španjolska crnohumorna komedija iz 1995-te koja prati katoličkog svećenika uvjerenog da će se na Badnje veče u Madridu roditi Antikrist. "El Dia de la Bestia" se naslanja na sve one horore koji su se bavili okultnim i nimalo ne sramoti uzore iz kojih je crpio inspiraciju. Popularni Santiago Segura tumači glavnu sporednu ulogu šašavog metalca koji radi u prodavnici ploča, a kao "stručnjak" po pitanju sotonizma pomaže spomenutom svećeniku da dozove Sotonu i na prevaru ga pokuša pobijediti kako bi čovječanstvo bilo spašeno.

Crni humor naravno nije baš za svačiji ukus, a i religijski motivi kojima film obiluje vjerovatno mogu nekoga "počešati" na pogrešan način pa moja preporuka nije bez rezerve. Za ljubitelje "metala" i crnog humora ovo djelo predstavlja kultni film pa ga, ako ste kojim slučajem propustili, obavezno stavite na listu za gledanje.

Super Troopers

Super Troopers se može pohvaliti dosta visokom ocjenom na stranici "IMDb", a neki je čak uvrštavaju na top liste kultnih komedija. Nakon gledanja dotične sam došao do zaključka da je konačni sud o kvaliteti ovog filma ovisan o demografskim parametrima. Ako spadate u dobnu skupinu od 15 do recimo 21, a volite "stoner" komedije, postoji šansa da vam se ova "kultna" komedija svidi.

Radnja prati avanture dva policijska ogranka iz američke države Vermont koja se nalazi u blizini Kanade, a cijela stvar podsjeća na humorističnu seriju i film "Reno 911!". Ovdje je humor čak za nijansu siroviji od onog prikazanog u seriji "Reno". Imam osjećaj da za publiku s ovih prostora dosta toga ostane izgubljeno u prijevodu. Cijeli film mi ima nekako dosta izražen taj lokalni američki štimung, pa je moguće iskustvo gledanja ove komedije usporediti sa iskustvom koje prosječan Amerikanac ima kada gleda neku od komedija s našeg područja.S obzirom da se dobar dio ovog filma može opisati kao "stoner" komedija, postoje tu univerzalni motivi koji potiču na smijeh, ali eto ne mogu se oteti dojmu da se dosta toga oslanja na svjetonazor kojeg gaje tamo preko "bare".

Glumačka postava je pokazala dosta živosti i dosta se zabavila radeći na ovom projektu. Njihov entuzijazam je zarazan pa se nešto od toga prenese i na gledatelja. Oni koji funkcioniraju na sličnoj valnoj dužini koju odašilje ovaj film će vjerovatno uživati u viđenom. Ja, nažalost (nasreću?), funkcioniram na drugačijem taktu pa mi se ova "kultna" komedija nije previše svidjela.

Inside Llewyn Davis

Čini mi se da braća Coen ne bi mogla napraviti loš film ni da takvo što iz nekog neobjašnjivog razloga i pokušaju. Iako me "Inside Llewyn Davis" nije kupio na prvu, do kraja me uspio prebaciti u stanje odobravanja njegova postojanja. Ova muzička drama se bavi američkom folk scenom s početka 60-ih godina prošlog stoljeća pa su velike šanse da oni kojima ne paše takav muzički izričaj neće previše uživati u filmu. Svejedno, kada se oduzme taj muzički dio filma, moguće je uživati u životnoj drami koja prati glavnog lika - mladog muzičara koji pokušava ostvariti karijeru umjetnika. To nije baš lagan zadatak, kako se može vidjeti iz onoga što je prikazano na ekranu - ne kaže se bezveze: "Težak je život nas umjetnika". To je nešto slično priči o nogometašima - toliko djece trenira za karijeru profesionalnog nogometaša, ali samo mali postotak uspije doći do velikih klubova i ogromne plaće.

Moram pohvaliti direktora fotografije koji je radio na ovom djelu - vizualno film izgleda odlično i podsjeća na neke stare fotografije iz 1960-ih, kao da svaku scenu prati dim cigareta i pojačava sveukupnu atmosferu. Što se tiče američkog folka čija je scena glavna okosnica radnje filma, meni nije predstavljao zapreku da uživam u filmu iako moram priznati da nisam baš neki ljubitelj. Možda je zgodno spomenuti onu poznatu priču sa Bob Dylanom čiji su obožavatelji sa zgražanjem doživjeli njegovo okretanje električnoj gitari. E, ja sam naklonjeniji toj njegovoj "novoj" fazi nego izvornom folku kojeg je furao prije toga. Svejedno, bez obzira na to kojem od ova dva tabora naginju vaši ukusi, film vrijedi pogledati.

Jednu od istaknutijih ženskih uloga tumači Carey Mulligan koja je trenutno vrlo vruća roba. Mene nije nešto naročito impresionirala, dapače njena gluma mi je djelovala usiljeno. Sličan dojam sam doživio gledajući Jennifer Lawrence. Obje djevojke su ekstra simpatične, ali djeluju pomalo precijenjeno po pitanju njihova glumačkog umijeća. Ne znam, možda su mom razočaranju kriva nerealno postavljena očekivanja - "hype" (razvikanost) čini ponekad i nezasluženu nepravdu prema glumcima. Eto, nakon početnog lošeg dojma, čini mi se kako je ovo jedan od onih filmova koji ako vas pogode u žicu, s vama srastu i ostanu malo duže u sjećanju - odlika je to "pravih" filmova.

Elysium

Ne morate pogledati tko potpisuje režiju filma "Elysium" ako ste kojim slučajem pogledali "District 9". Vizualni identitet ova dva filma je toliko sličan da se vrlo lako može otkriti da režiju oba filma potpisuje isti čovjek. Neill Blomkamp, mladi redatelj rođen u Južnoj Africi je očito inspiriran tamošnjim društvenim prilikama i jakom kontrastu siromaštva i bogatstva koji egzistiraju jedno uz drugo i u Elysiumu prikazao tu društvenu nepravdu koja ga očito mnogo pogađa.

Radnja filma se odvija u apokaliptičnoj budućnosti, a bogataši su svoje dupe sačuvali od nedaća tako što su preselili na ogromnu svemirsku stanicu skrojenu po njihovoj mjeri - inače, ta stanica nazvana Elysium, dosta podsjeća na centralnu postaju iz video igre Mass Effect. Dok bogati uživaju na toj utopijskoj stanici, siromašni slojevi su zaglavili na Zemlji i većina ih sanja da će jednog dana i oni moći živjeti na njoj. Elysium je vdiljiv sa Zemlje, pa glavni junak kojeg tumači Matt Damon sanjivo gleda prema nebu i kao neki pjesnici čija je inspiracija bio Mjesec, kao klinac mašta o odlasku "tamo gore". Kao što već rekoh, Elysium posjeduje dosta sličnosti sa filmom "District 9", pa oni koji su uživali u tom ZF-u imaju prilike to iskustvo ponoviti. Ovdje doduše nema vanzemaljaca, cijela frka koja se odvija na ekranu je djelo humanoida. Ima tu kiborga i robota koji su dio cijele priče o specijalnim efektima upotrijebljenima u filmu - taj dio filma je kao i u njegovom prethodniku odličan.

Meni je ova priča iz "Elysiuma" djelovala pomalo patetično, ali eto, svi idealisti koji ga pogledaju mogu uživati i u tom aspektu. Primjerice, na Elysiumu se nalaze nekakve "kabine" za ekspresno ozdravljenje, a predstavljaju luksuz koji bogataši ljubomorno čuvaju samo za sebe (baš su zločesti ovi bogataši!). Te kabine bi prema nekom humanom principu trebale biti dostupne i klošarima na Zemlji, ali kako se to sve uklapa u priču o prenapučenosti planete? Naravno, ovakva dilema dežurne moraliste ne brine, ali zapamtite: "Put u Pakao je popločan dobrim namjerama". Zabavan film.

Stand Up Guys

Al Pacino je skoro pa sinonim za riječ "glumac". Legendarnoj faci sa filmskog platna u ovom filmu pravi društvo još jedan glumac sličnog statusa, Christopher Walken. Što se tiče Alana Arkina, za neke je možda u njihovom rangu, ali po mom sudu nije ni blizu, iako se radi o dobrom glumcu. Ova imena bi trebala garantirati dobar film, ali s obzirom da je nabrojana ekipa u poodmaklim godinama, ipak ne treba trčati pred rudo.

Glumački talenat se ne gubi baš preko noći, ali godine učine svoje i može se primijetiti da spomenutima fali "oštrine" koja ih je krasila u mlađim danima. Doduše, ako Sepp Blatter može u 78-oj godini biti onako naporan i kandidirati se za predsjednika FIFA-e, zašto i ovi ne bi mogli uspješno glumiti. Ovo što su pokazali u filmu "Stand Up Guys" je daleko od loše glume, ali mora ih se suditi s obzirom na standard kojeg su postavili sami sebi, pa je na nedostatak "iskre" u njihovoj performansi vrijedno ukazati. Radnja filma i nije nešto previše uzbudljiva, barem što se tiče njegove prve trećine. Kasnije se stvari malo zakompliciraju, ali sve to skupa izgleda traljavo i bez nekog posebnog smisla. Inače volim filmove malo mirnijeg tempa, tako da mi ovo i nije teško palo, ali filmu fali malo živosti koja i nije toliko ovisna o količini akcije na ekranu - fali malo dinamike, što bi se reklo.

Unatoč svim nedostacima, "Stand Up Guys" je film koji sa sobom nosi određenu dozu šarma - nešto od toga šarma se oslanja na glumce, nešto na režiju, radnju i poneki istaknuti dijalog. I tempo filma je dosta ujednačen pa to liči na neku zasebnu cjelinu, kako i spada, ali film zapinje na neuvjerljivim reakcijama nekih od likova i scenariju koji nije nešto naročito. Eto, taj šarm kojeg posjeduje i relativno ujednačena cjelina koju predstavlja ga vade i čine gledljivim.

A Lonely Place to Die

Moram priznati kako je ovaj film otišao u totalno drugačijem smjeru od onoga kojeg sam ja očekivao. Umjesto borbe čovjeka i prirode dobio sam klasičnu, već milion puta viđenu priču o otmici. Možda zvučim malo cinično, ali ako imate relativno duži staž gledanja filmova to vam može biti razumljivo - čini mi se kako se svako drugi film u devedesetima bavio nečijom otmicom. Ako ostavimo prosudbu scenarija po strani, realizacija postojeće priče je relativno uspješna - u filmu ima odličnih scena, ali kao cjelina mi se nije baš toliko svidio. Sudeći po glumačkoj postavi, u film je uložen internacionalni napor, pa ćete tako biti u prilici prepoznati glumce iz raznih zemalja.

Zaplet kreće kada petero planinara u šumi na visokoj nadmorskoj razini otkrije djevojčicu zakopanu u rupu u koju je dodan otvor za zrak. Mala priča nekim od jezika s ovih balkanskih prostora, a planinari prema njenom mrmljanju zaključe da je možda iz Hrvatske - iskreno, ja nisam skužio kojim jezikom priča, jer mala stvarno mrmlja. Možda se osjeti mala netrpeljivst prema nesretnoj djevojčici iz ovoga što pišem, ali ako pogledate film bit će vam jasno zašto je prisutna - ne bih da kvarim radnju. Usput, mali trik za prepoznavanje dobrog redatelja je u mom slučaju promatranje kako barata sa usporenim snimcima - ako djeluju usiljeno i kvare doživljaj, redatelj i nije neki genij. Ovdje ne fali usporenih snimaka, doduše ponekad su uspješno upotrebljeni, ali ne i tijekom cijelog filma.

Trud uložen u pravljenje ovog filma je vidljiv, tako da se ne može reći da se radi o lošoj produkciji - meni je valjda toliko zasmetao scenarij, pa je zasjenio ostale elemente filma. Ali, to je tako, film je dobar koliko je dobar zbroj njegovih sveukupnih dijelova. Što se mene tiče, radije bih ponovno pogledao "Deliverance" nego ovo djelo - ako već tražite avanturu u nepristupačnom i lijepom prirodnom okruženju.

Split Second

Rutger Hauer je nizozemska glumačka legenda, a iako sam od njega uvijek osjećao nekakvu pomalo jezivu vibru, samo za ulugu iz Blade Runnera zaslužuje ogromno poštovanje. U ovom filmu iz 1992. godine tumači policajca čiji je partner stradao na dužnosti, pa se tako Rutgerov lik pretvorio u klasični filmski klišej iz devedesetih - pajkana predanog dužnosti borbe protiv zločina, ali u isto vrijeme sklonog samouništenju. Njegov, također klišeizirani, šef ga opisuje riječima: "On živi na anksioznosti, kavi i čokoladi".

Inače, sve se odigrava u futurističkom okruženju u kojem je globalno zatopljenje podiglo razinu oceana, pa svi gacaju po londonskim ulicama prekrivenim vodom. Gledajući poster za ovaj film, očekivao sam izraženije elemente znanstvene fantastike, ali ako izuzmemo glavnog negativca u filmu (čovjek ili zvijer?), radi se o čistom krimiću u kojem se po standardu lovi serijskog ubojicu. Nekima bi "Split Second" mogao predstavljati šund, ali što se mene tiče radi se o čisto zabavnom ostvarenju koje vam može, ali i ne mora, sjesti - ovisi o vašem trenutnom raspoloženju. Ima tu gadnih scena, poput žrtvi ubojstva čije je srce izvađeno, a naokolo svuda ima krvi - ni golotinje ne fali, tako da se ipak radi o zabavi za malo starije gledatelje. Dodatni adut filma je mlada Kim Cattrall, popularna "žderačica" muškaraca iz serije "Seks i grad", koja je bila prava bomba u mlađim danima.

Volio bi da su neke stvari iz scenarija malo bolje razjašnjene na kraju, ali pošto se ne radi o nekom dubokoumnom djelu to i ne predstavlja neki problem. Ovo djelo bi prvenstveno moglo zanimati nostalgičare za filmovima iz osamdesetih i ranih devedesetih, te ljubitelje krimi priča o serijskim ubojicama - ostali mogu pogledati "Split Second" iz puke radoznalosti.

Red State

Simpatični debeljuca koji je kultni status stekao filmom "Clerks" u djelu naziva "Red State" se odmaknuo od uobičajene formule po kojoj je poznat. Mješavina humora i romantike je tako ovaj put ustupila mjesto elementima horora, akcije i društvene drame inspirirane ekstremnim vjerskim skupinama kojih u Americi ne manjka.

"Westboro baptist church" je naziv religijske skupine koji je poznat većini onih koji prate američku kulturu, a predstavlja skupinu koja redovito prosvjeduje na sahranama američkih vojnika stradalih po Bliskom Istoku te svima želi poručiti kako "Bog mrzi homoseksualce". Glavni antagonisti filma "Red State" su fanatici takve vrste, a čitava situacija nastala zbog njihovih uvjerenja podsjeća i na slučaj "Waco" tako da se i agent ATF-a kojeg tumači John Goodman u jednom trenutku referencira najvjerovatnije na njega. Oni koji su slabijeg želuca bi možda mogli biti zatečeni nekim scenama (poput maštovito odrađenog ubojstva, da ne kvarima previše), ali sveukupno gledano elementi horora i nisu previše izraženi. Ako vam je do pucnjave, ovdje je ima možda i previše u jednom dijelu filma.

Onoga čega nema mnogo, a što je karakteristično za Kevina Smitha su britki dijalozi po kojima je poznat ovaj "Woody Allen generacije X", kako ga ja doživljavam. S obzirom da je s filmom "Red State" i pokušao mali odmak od svog uobičajenog opusa, nije ni bilo previše mjesta za takve stvari (mada dijalog pred kraj filma nosi njegov uobičajeni autorski pečat). Treba izdvojiti odličnu glumu lika koji tumači glavnog pastora problematične vjerske kongregacije, mada ni ostali glumci ne zaostaju previše - i njegove mlađe kolege su na visini zadatka. Sve u svemu, obavezno štivo za štovatelje Kevina Smitha, a oni kojima nije drag, "Red State" možda bude odgovarao jer odskače od filmova po kojima je poznat.

A Fantastic Fear of Everything

"Fantastični strah od svega" donosi priču o piscu koji počne paranoizirati nakon što se primi projekta istraživanja serijskih (i "regularnih") ubojica viktorijanske ere Britanskog Carstva. Ustvari, taj projekt samo izbaci na površinu neke njegove traume iz djetinjstva s kojima se do tada relativno uspješno nosio.

Ova horor komedija djelomice pati od nedorečenog tempa pa gledatelj ima dojam da film nema dobro pogođenu "tečnost". Pomalo naporan uvod se dosta razvukao, tako da unutarnji monolog glavnog lika izgovoren na glas ili u obliku pripovjedanja iz prvog lica zna iritirati. Tematika filma me podsjetila na film Bill Murraya pod nazivom "What about Bob?", iako ovdje ima dosta više crnog humora. Mnoge bi moglo zaintrigirati to što se film bavi raznm fobijama, ali način na koji je to urađeno neće odgovarati svima. I sam naziv filma ukazuje na to da se problemu fobija pristupilo na "fantastičan" način, a relativno originalna režija nosi određenu notu koja se odlikuje visokom stilizacijom pomalo nalik onoj koju njeguje Tim Burton (sam poster za film me podsjetio na "Beetlejuicea" i ostalu ikonografiju tog redatelja). Na momente zna zasmetati i neuvjerljiva gluma likova na ekranu, ali unatoč svemu film nije zagazio u područje negledljivog.

Ljubitelji Simona Pegga znaju otprilike što ih čeka - iako ovo djelo odskače od njegova uobičajenog opusa tu je i dalje prisutan humor karakterističan za filmove u kojima on glumi. Kada se zbroje negativne i pozitivne stvari iz ovog filma ostaje dojam da se radi o gledljivom filmu koji ne predstavlja neko remek djelo ali ima elemenata koji ga iskupljuju i vade iz kategorije totalnog promašaja. Znači, srednja žalost ili osrednje dobar - ovisno o vašem osobnom ukusu.

The Elephant King

Nemam baš običaj pisati o filmovima koje pogledam na televiziji, jer eto vodim se logikom da su filmovi na TV-u dostupni većini pa na neke od njih nema potrebe posebno ukazivati. Međutim, s obzirom da odavno nisam niti pogledao neki film niti štagod našvrljao ovdje na blogu, rekoh sebi da napišem koju rečenicu o jednom kojeg pogledah na "kutiji za idiote".

Film naziva "The Elephant King" donosi priču o disfunkcionalnoj obitelji (kažu neki da postoje i funkcionalne), prvenstveno o dvojici braće od kojih je jedan introvert zaglavljen s roditeljima dok drugi lumpuje na Tajlandu. Ovaj drugi je kao neki probisvijet pa zadaje velike brige roditeljima, ali i ovaj mlađi, depresivni brat ima problema u tom odnosu roditelji-djeca. Nakon što stariji zovne mlađeg da mu se na neko vrijeme pridruži u Tajlandu, počinje njihova avantura. Film je izgleda imao nekih problema sa distribucijom pa je mnogima prošao ispod radara - nezasluženo, jer radi se o solidnom ostvarenju koje ističe odlična scenografija i dobro dočaravanje atmosfere koja prati odlazak u neku egzotičnu zemlju.

Nisam siguran jesu li ovi na TV-u zaboravili staviti podnaslove kada se u filmu govori tajlandski, ali ako je to bila namjera redatelja odlično je poslužilo svrsi da se gledatelj uživi u perspektivu boravljenja u nekoj stranoj zemlji. Muzika u filmu je sastavljena uglavnom od indie rock laganini đira uz energetičnu elektroniku iz diskoteka koje su glavno odredište turista. Što se tiče ovog aspekta koji prati avanturu u stranoj zemlji, film me podsjetio na ostvarenja poput filmova "The Beach" i "Return to Paradise", a dramski dio vuče na "American Beauty" i slične. Sentimentalni gadovi/ice? neće pogriješiti ako odvoje nešto vremena za gledanje ovog miksa drame i romantike.

Pacific Rim

Pacific Rim spada u one filmove koji svoju privlačnost uglavnom temelje na raskošnim vizualnim i zvučnim efektima, a u pravilu takva filmska djela ne donose ništa specijalno po pitanju emocionalne investiranosti gledatelja. Iako bi ta "topla" nota ljudskog elementa teoretski trebala biti zadovoljena u obliku priče o internacionalnom otporu usmjerenom prema vanzemaljskom porobljavanju, nije to onaj tip sukoba koji je blizak duši čovjeka (poput filmova koji se bave 2. svjetskim ratom recimo).

Naravno, uz ZF premisu filma takvo što i ne treba očekivati, ali svejedno vrijedi spomenuti zbog onih ljubitelja filma koji su poput mene i biraju filmove uglavnom prema ranije spomenutom kriteriju emocionalne investiranosti. Priča filma će najviše sjesti onima koji su ljubitelji ogromnih čudovišta i strojeva koji podsjećaju na popularne Transformerse. Takvo što je čini mi se prava poslastica za Japance, pa ljubitelji mitologije i priča tog naroda u ovom filmu mogu uživati. Glumci su svoju zadaću ispunili solidno, pa nemam neke zamjerke što se tiče dijela filma u kojem na ekranu nisu kompjuterski generirani likovi. Ovi "živi" glumci su glavni akteri središnjeg dijela filma, a uvod i završnica pripadaju gigantskim vanzemaljskim i mehaničkim stvorenjima te njihovoj borbi.

Ta borba jeste spektakularna, pogotovo ako se gleda na velikim TV ekranima ili kinskom platnu, što je po meni i glavni razlog gledanja ovakvih filmova - uživanje u vizualnim efektima i raskošnim scenama borbe. Film vrijedi pogledati ako ni zbog čega drugog onda zbog toga da se sami uvjerite u što je sve potrošeno skoro 200 miliona dolara koliko je koštala izrada ovog filma.

Jiro dreams of Sushi

Koga bi mogao zanimati dokumentarni film o najpoznatijem japanskom stručnjaku za "suši"? Sudeći prema silnoj količini kuhanja na koje možete nabasati prebacujući kanale na televiziji, radi se o popriličnom broju ljudi koje takvo što zanima. "Food porn" je postao zabavom za mnoge, bez obzira mogu li priuštiti jela čija se priprema prikazuje ili ne. Prema tome, "Jiro dreams of Sushi" bi mogao zanimati mnoge gurmane, ali i profesionalce zaposlene u nekom dijelu ugostiteljske djelatnosti. Ovaj dokumentarac osim priče o ovom specifičnom japanskom jelu donosi i uvid u kulturu jedne nacije.

Jiro je šef kuhinje koja isključivo poslužuje "suši" - jelo koje se sastoji od uglavnom sirovih morskih plodova, pretežito ribe. Čak i u poodmakloj starosti on je čvrsto predan svom zanatu i ostavlja dojam fanatika - ako ste ljubitelj serije Seinfeld, pomalo podsjeća na "Soup Nazi" lika iz te serije.

Tema dokumentarca vas može, a i ne mora zaintrigirati, ali kada se radi o njenoj realizaciji slobodno se može reći kako je vrlo dobra. Klasična glazba prati poetične usporene snimke kuharskih poteza, što je mene podsjetilo na Kubrickov "nasilni balet" iz filma "Paklena naranča". Naravno, ovdje nema nasilja, barem onog između ljudi, jer je "ok jesti ribe, jer nemaju osjećaja", kao što je pjevao legendarni Kurt Cobain. Film je možda malo usporenog tempa, mada to u ovom slučaju nije mana nego je u skladu sa zanatom kojim se bavi - pripremanje "sušija" je posebno zahtjevna zadaća koja iziskuje preciznost i strpljivost majstora koji se njome bavi.

Osim glavnog lika koji je okosnica dokumentarca, tu se pojavlje još zanimljivih likova, počevši od Jirovih dvojice sinova nasljednika majstorije pripremanja sušija, pa do njegovih trenutnih i nekadašnjih šegrta. Gurmani, ugostiteljski djelatnici, zaljubljenici u japansku kulturu i obožavatelji "food porna" slobodno ovaj dokumentarac mogu svrstati pod obavezno štivo.

Snowpiercer

Kaže autor članka na stranici koju često posjećujem da je "Snowpiercer jedan od najboljih ZF filmova koji su izišli u posljednjih nekoliko godina", te ga uspoređuje sa filmom "Brazil" i serijom "Battlestar Galactica". "Brazil" mi je jedan od dražih filmova, a BG je serija slična "Star Trek" serijalu koji mi također nije mrzak, pa rekoh sebi: "Ovo moram provjeriti". Mada, čuo sam i komentare onih koji nisu baš naklonjeni mišljenju da je "Snowpiercer" dobar film.

Počnimo od nebulozne premise koja ide otprilike ovako: "U strahu od globalnog zatopljenja, stanovnici Zemlje predvođeni znanstvenicima u atmosferu ubace kemikaliju koja bi trebala poništiti učinak zatopljenja te ohladiti planetu". Naravno, eksperiment se ljudima odbije o glavu, pa izazovu još veću katastrofu od globalnog zatopljenja hlađenjem planete do mjere u kojoj život na otvorenom više nije moguć. Posljednji preživjeli primjerci ljudske vrste završe na "supervlaku" koji predstavlja projekat megalomana kojeg utjelovljuje Ed Harris (po ko zna koji put..), a taj "vlak u snijegu" kruži po tračnicama koje prekrivaju čitavu Zemlju.

Ako uspijete svariti premisu filma, ostaje vam pokušaj da svarite način na koji je ona razrađena. Ja, na žalost, nisam u tome uspio. Režija i nije loša, mada moram istaći kako mi je u pojedinim trenucima zasmetala treskajuća "kamera s ramena" te nezgrapna implementacija zvučnih efekata tijekom jedne scene borbe. A borbe u filmu ne fali, jer tijekom dobrog dijela radnje pratite ekipu "klošara" s krajnjih vagona koji se pokušavaju probiti do glavnog strojovođe s ciljem da promijene dotadašnji život provođen u agoniji niže klase.

Društveni komentar je tu, kao i prilika da tumačite metafore filma po svom nahođenju, ali glavni minus filma po meni je to da se nije uspjelo u tome da vam bude stalo do likova. Unatoč svim dramatičnim scenama i dijalozima, pred kraj filma sam došao do zaključka da me nije briga za sudbinu niti jednog lika u filmu. "Snowpiercer" je rađen prema stripu, a njegova realizacija dosta podsjeća na videoigre, što samo po sebi ne bi bilo loše. Međutim, film i videoigre su dva različita medija, pa nije dobro kada pokušavaju zamijeniti mjesta.

The Strangers

Moram odmah reći kako me ovom filmu najviše privukla Liv Tyler i potvrditi koliko je važna glumačka postava filma. Dobri glumci i glumice su često jedan od bitnijih faktora koji određuje zašto ljudi hrle u kina ili "kupuju" filmove za gledanje u vlastitom domu ("well, DUH!", što bi rekli u našem narodu). U ovom slučaju ni ostali elementi filma nisu loši, na svu sreću. Redatelj i scenarist "The Strangersa" je za ovo svoje djelo inspiraciju našao ponajviše u zloglasnim ubojstvima koje je počinila skupina Charlesa Mansona, te iz događaja kojeg je osobno doživio kao dijete kada je niz kuća u njegovu susjedstvu opljačkan.

Inače, čini mi se kako su Ameri posebno paranoični kada se radi o mogućnosti ugroze domaćinstva pa se grčevito bore za opstanak prava na nošenje oružja - sjetim se Charlton Hestona i njegove izjave: "From my cold dead hands!", tj. i u grob odlazim s oružjem u rukama. Čitam tako komentare po "youtubeu" ovih dana u vezi nedavnog slučaja kada je momak iz Kalifornije "skroz pošizio" i ubio, čini mi se, sedmero ljudi, pa komentira neki stanovnik Amerike kako mu vlasništvo nad par komada oružja omogućava sigurnost u već dosta sigurnom susjedstvu. Hm, kako bi se tek osjećao da živi u nekom "opasnom" susjedstvu... Pada mi na pamet i pitanje: "Pa, zar ovi Ameri nemaju policiju?".

"The Strangers" spaja tu (nad)realnu paranoju i strah od provale u kuću sa klasičnim motivima maskiranih ubojica iz nekih kultnih horora (Noć Vještica i sl.). Što se tiče procjene kvalitete filma, najlakše mi je se odrediti prema tome da li sam za vrijeme filma vrludao mislima okolo ili je film privukao svu moju koncentraciju i začas proletio. "The Strangers" spada u ove koji su vrijedni pažnje i ako kojim slučajem volite horore, posebice iz ovog podžanra "invazija na dom", ne predstavlja gubljenje vremena (uvjetno rečeno, naravno).

Zero Charisma

Definicija riječi "šmokljan" danas ima puno šire značenje nego u prošlosti, pa se tako za svaku osobu koja gaji intenzivan odnos prema nekom hobiju može reći da je šmokljan (geek, nerd itd.). Mada i danas ima negativnu konotaciju, izraz "šmokljan" je manje uvredljiv, a čak postoje i oni koji se "furaju" na to da su šmokljani (bilo ženski, bilo muški) i s ponosom nose tu društvenu etiketu.
  
Zero Charisma prati priču lika koji je više-manje utjelovljenje stereotipa o šmokljanima koji su obožavatelji društvene igre "Dungeons and Dragons". On živi u svijetu mašte, što naravno ima za posljedicu to da mu onaj stvarni aspekt života nije baš u najpovoljnijem stanju. Zakinut za društvene vještine, glavni junak filma skupa sa ekipom prijatelja zadovoljstvo uglavnom pronalazi samo u svom najdražem hobiju, a ta rutina mu biva narušena dolaskom majke s kojom nije u baš najboljem odnosu te novog člana ekipe, kvazi "šmokljana" koji pripada ovoj skupini neiskrenih nositelja te etikete.

Film odlikuje iskren i nepretenciozan pristup tematici kojom se bavi pa me zbog toga pomalo podsjeća na komediju naziva "Tucker & Dale vs. Evil" - iako nije ni blizu toliko"urenebesna" komedija kako to vole reći u najavama komedija na TV-u. Dapače, druga polovica filma je više socijalna drama nego komedija iako se na Imdb-u navodi kako se radi o komediji. Ima par smiješnih scena i situacija, ali uglavnom je riječ o socijalnoj drami koja se bavi pitanjem statusa i društvene (ne)prilagođenosti. S obzirom na društvenu nespretnost glavnog lika i nelagodnu atmosferu koja prati njegove dogodovštine, dosta podsjeća na jedan od filmova koji su Ryana Goslinga učinili poznatim; "Lars And The Real Girl", pa ako vam se ovaj svidi slobodno bacite oko i na njega. Uglavnom, nije loše...

The Island

"The Island" je produkt nacije s najboljom himnom na planeti, Rusije. Ta himna bi i pacifiste poput mene mogla potaknuti na uzimanje oružja u ruke i borbu za otadžbinu. Nego, što se filma tiče odmah bi valjalo naglasiti da je po mom mišljenju za potupuno uživanje u gledanju potrebno da gledatelj/ica posjeduje religijsku pozadinu - nije važno jeste li ateistički ili teistički nastrojeni, ali je bitno da promišljate o svijetu u kontekstu Boga i sličnih religijskih pojmova.

Štoviše, čini mi se kako je poželjno da ta pozadina bude kršćanski obojena - film prati pitanja koja su najbliža sadašnjim ili bivšim pripadnicima ove religiozne skupine. Možda je moguće da i pripadnici drugih religioznih grupa, ateisti, agnostici i sl. uživaju u filmu, ali mi se čini kako će jače "odjeknuti" kod onih koji zadovaljavaju ovaj, relativno "labav" kriterij povezanosti s kršćanskom misli. Mada, s obzirom na to da većina ljudi na planeti dijeli neke univerzalne ljudske vrijednosti, te činjenicu da je radnja filma zanimljiva, moju opasku treba uzeti s rezervom.

U centru priče je lik koji istraumatiziran grijesima iz svoje mladosti završi u pravoslavnom manastiru (samostanu) te tamo uz okajanje grijeha pomaže ljudima iz okolice da se riješe svojih problema. Radi se o vrlo pronicljivom i mudrom liku koji unatoč grijesima (grijehu) koji ga pritišću posjeduje dar da liječi i savjetuje ljude. Vrlo zanimljiva je i dinamika koju ima sa ostalim monasima iz manastira na otoku. Režija, gluma i muzika u filmu su odlični pa ga je lako preporučiti - samo valja imati na umu da je ova drama bogata vjerskim motivima, pa ako vam takvo što ne odgovora moguće je da vam se ne bi svidio.

Dragonslayer

Dragonslayer je postariji klasik iz Disney produkcije namijenjen ljubiteljima gigantskih guštera, tj. zmajeva. S obzirom na datum proizvodnje filma, oni koji ne vole previše kompjuterski generiranih efekata u filmovima, ovdje mogu slobodno odahnuti. Iz nekog razloga, starije tehnologije korištene pri dočaravanju "nemogućega", često znaju biti uvjerljivije i "stvarnije" od modernog, često pretjeranog, posezanja za računalnim animacijama.

 Vrlo dobar primjer ovog fenomena je film iz iste godine kao i "Dragonslayer" - "Clash of the Titans", koji i danas uživa visok ugled. Možda se mlađe generacije ne bi složile s ovom tvrdnjom i zgražaju se na filmove sa "zastarjelim" efektima, ali po mom osobnom sudu znaju imati više šarma i "duše" unatoč manjoj uvjerljivosti. Takav je slučaj i sa filmom "Dragonslayer" koji donosi priču o zmaju, čarobnjacima i sličnim šarolikim likovima koji su često u ovom fantazijskom paketu srednjovjekovnih motiva. Inače, heteroseksulani mužjaci će u početku filma vjerovatno preispitivati svoju seksualnu orijentaciju, mada ne zadugo, nemajte brige - spominjem ovo ponukan određenom podrugljivošću svog unutarnjeg "trola"...

Ne bih dalje da gnjavim s analizama, jer nisu potrebne - stari klasik u kojem je glavni antagonist zmaj bi trebao biti dovoljan razlog za gledanje onima koji su ljubitelji "Lord of the Rings", "Game of Thrones" i sličnih fantazijskih ostvarenja.

We need to talk about Kevin

"We need to talk about Kevin" se naslanja na dosta aktuelnu priču o događajima koji potresaju moderno, uglavnom američko, društvo u kojem mlade osobe „puknu“ i krenu na ubilački pohod – u školi ili na nekom drugom javnom mjestu. Odgovornost za takve akte je teško staviti samo na pleća počinitelja pa se ona često pripisuje raznim uzročnicima poput utjecaja društva, roditelja, urođenih ili odgojem stečenih psihičkih poteškoća i slično. U ovom filmu se posebice istražuje odnos majke i nesretnog klinica, mladića Kevina koji od rođenja pokazuje znake da nije baš „svakidašnja normalna osoba“.

Film vam baš i neće nacrtati koje zaključke da izvučete iz turbulentnog odnosa majke i sina, pa prepušta vašoj unutarnjoj refleksiji da dovrši posao. Ne previše težak po količini dijaloga, svoju upečatljivost crpi iz odličnog rada kamere, vrhunske glume i onoga što stoji između redaka. Soundtrack je dosta bogat i doprinosi nelagodnoj atmosferi filma. Ako su vam zanimljivi fenomeni poput američkog slučaja „Columbine“, filmovi inspirirani tim i sličnim incidentima i zanima vas psihološka dinamika odnosa pojedinca, obitelji i društva, ovaj film ćete zasigurno cijeniti. Slično djelo koje proučava odnos majke i sina je južnokorejski „Madeo“, a „Elephant“ Gus Van Santa se oslanja na ovu temu školskih ubilačkih pohoda – ako kojim slučajem tražite nešto poput ovog filma.

The Secret Life of Walter Mitty

Tajni život Waltera Mittyja donosi priču o „dnevnom sanjaru“ koji se ipak trgne iz sna i počne živjeti. A definicija življenja je prema ovom filmu odlazak na putovanje te prepuštanje čarima socijalne interakcije ma kako god ona ponekad bila neugodna. Možda vam se sve to čini malo naivnim, ali zbog toga što film ne odiše pretencioznošću cijela priča i poruka filma su prilično nenametljivi. Ovo je jedan od onih filmova koji teže inspirirati gledatelja, a ovisno o tome koliko ste podložni sugestiji, možda u tome i uspije. Vizualnu priču prate i fini zvuci u obliku soundtracka koji bi se mogao opisati kao sanjivi američki indie rock uz dodatak hita giganta muzičke scene Davida Bowieja.

Na trenutke je moguće film zamijeniti za visokobudžetnu reklamu za časopis Life ili američki lanac pizzerija „Papa John's“, ali to je reklama u kojoj se može uživati. Mnogi ljudi kada kažu da ne podnose reklame podrazumijevaju činjenicu da ih je većina bezveze – nitko nije rekao da ne uživa u dobrim reklamama iako su takve rijetkost. Slična stvar bi se mogla reći za film „The Internship“, ali što se mene tiče kada je marketing fino uklopljen u cijelu priču neću zamjeriti na „očiglednom oglašavanju“ koje liči na zloupotrebu filmske umjetnosti.

Ljubiteljima komedija dobro poznat Ben Stiller je ovdje preuzeo ulogu redatelja i glavnog glumca, a ovaj redateljski dio se može opisati kao na momente spektakularan, u određenom dijelu bogat „humornim“ dijalozima uz dodatke širokih panorama u ovom dijelu koji se bavi putovanjem. Walterov tajni život je što se tiče komičnog postignuća relativno uspješan. Ipak, treba mu se suditi prije svega po ovom elementu inspiracije avanturističkog duha kod gledatelja. Moje je mišljenje da je Stiller uspio ostvariti dobar i inspirativan film pozitivnog duha s primjesom pokojeg humornog elementa po kojima je poznat iz svojih ranijih djela. Za nešto ozbiljniju verziju slične priče koja nosi i sličnu poruku preporučujem pogledati „Into the Wild“.

Run Ronnie Run

Budući da sam uvijek raspoložen za gledanje komedija na radar mi je došla i ova s obzirom na to da ima krug obožavatelja koji ga vole citirati na forumima i sličnim internetskim okupljalištima. Sto ljudi, sto ćudi – i najgori filmovi ikad snimljeni imaju svoje sljedbenike pa svačiju preporuku valja uzeti s rezervom. Iako je „Run Ronnie Run“ okupio mnoštvo poznatih likova američke scene komičara, po mom skromnom mišljenju nije baš neko zavidno ostvarenje. Nije baš ni katastrofa od komedije, ali fali mu ono nešto što kod mene izazove „klik“ kada su u pitanju komedije.

Radnja prati „seljobera“ s američkog juga koji redovito upada u nevolje s policijom pa tako na sebe skrene pažnju producenta iz Hollywooda koji od njega odluči napraviti „reality“ zvijezdu. Glavnog lika tumači David Cross, većini poznat iz popularne serije „Arrested Development“, dok producenta s lošim britanskim naglaskom utjelovljuje Bob Odenkirk poznat kao beskrupulozni odvjetnik iz serije „Breaking Bad“. S američkim „rednecima“ je uvijek zabavno, a često su na meti izrugivanja „inteligentnijeg“ dijela SAD-a. Meni su inače ti američki južnjaci skroz „cool“ jer su autentični pa mi ih je drago vidjeti u komedijama kao i u malo ozbiljnijim filmovima te dokumentarcima (The Wild and Wonderful Whites of West Virginia....). Run Ronnie Run bi se mogao usporediti sa komedijom „Joe Dirt“, koja je po meni bolje i konzistentnije ostvarenje.

RRR često pretjeruje s nabacivanjem fora bez nekog posebnog smisla, a u komediji kao žanru je od velike važnosti tempiranje i doziranje humora. Zbog razbacivanja šalama (neke prolaze, ali većina ne), film gubi na intenzitetu pa imate osjećaj da vas umara. Moguće je da se nekim ljubiteljima komedija svidi, ali ja ga nažalost ne mogu preporučiti bez rezerve. Možda samo zadrtim obožavateljima komedija...

Borgman

Čovjek danas više nije siguran ni u vlastitom domu – s ovom bi se izjavom složili mnogobrojni likovi iz podžanra filma čija je tematika „invazija“ na nečije domaćinstvo. I „Borgman“ je na neki nadrealan način dio tog podžanra mada se gledatelja drži u neizvjesnosti do samog kraja, pa se tako pitate: „koji vrag se tu događa?“. Radnja prati beskućnika koji pokuca na vrata dobrostojeće „nuklearne“ obitelji tražeći mjesto na kojem bi se mogao otuširati. Glavi kuće ne sjedne baš dobro taj njegov zahtjev ali nakon što ga pretuče, njegova supruga osjeti obvezu da mu pomogne.

Početak filma daje dojam kako je u pitanju neka socijalna drama, a društveni komentar se naslućuje i u daljnim dijalozima likova – da parafraziram muža iz obitelji višeg srednjeg staleža koja je centar priče: „Nismo mi krivi što živimo na razvijenom zapadu“. Doista, većina uzima zdravo za gotovo ideju koja pretpostavlja da su samo siromašni opterećeni raznim kompleksima, uz naravno silne materijalne probleme koji se podrazumijevaju kod ljudi zakinutih novcem. I bogatstvo donosi svoje pritiske pa odatle valjda potiče ona izreka da je čovjek slobodan samo onda kada nema ništa za izgubiti. Ovakva, a i slična razmišljanja će potaći ovo ludilo od filma nizozemske produkcije.

Koncept radnje se oslanja na „body snatchers“ motive, a nadrealni i realni elementi su kombinirani briljantno, što rezultira jedinstvenom atmosferom filma. Ovo djelo će sjesti onima koji vole „čudne“ filmove – recimo „Eraserhead“ i „Idioti“ su mi pali na pamet tijekom gledanja. Stvarno, nakon gledanja ne znam što bi mislio o svemu što sam vidio u „Borgmanu“ – moguće su razne interpretacije – ali siguran sam u to da se radi o vrlo zanimljivom i gledljivom filmu.

Frozen

Kada bi se pokušali prebrojati svi kompjuterski animirani filmovi izišli iz poznatog studija Pixar, ukupna suma bi vjerovatno bila poprilična. Počevši od prvih hitova poput „Toy Storyja“, u kina su uspjeli privući veliki broj ljudi koji pripadaju raznim generacijama. Iako se na prvi pogled čini kako su namijenjeni djeci, u velikoj većini su uživali pripadnici široke dobne skupine“ od 7 do 77 godina“. Dobar dio ovih animiranih filmova je šaljive i ležerne prirode, a „Frozen“ s druge strane možemo svrstati u klasične romantične bajke o kraljevstvima, princezama i prinčevima. „Frozen“ nosi i određenu, pomalo mračnu notu pa mi se čini kako nije baš pogodan za gledanje kada su u pitanju izrazito mala djeca kao gledatelji. Naravno, sve to je pitanje diskrecije roditelja, a ovisi i o zrelosti svakog pojedinog djeteta – ne reagira svako dijete isto na određeni film.

S obzirom da je pjesma iz ovog djela dobila nagradu „Oscar“ valja reći da je značajan dio filma mjuzikl pa oni kojima ne paše ovakav filmski izričaj neće baš uživati u gledanju. Ipak, ako imate i malu dozu tolerancije prema mjuziklima moći ćete pretrpjeti muzički dio filma jer je odmjeren i stavljen u službu naglašavanja određenih bitnih dijelova radnje.

Postoji nemali broj osoba koje „Disney“ proglašavaju zloćudnom korporacijom koja promovira krivu sliku o ljubavi i ulogama spolova te nanosi štetu budućim odraslim osobama koje stječu krive predodžbe o zaljubljivanju pa tako djevojčice sanjaju o prinčevima, a dječaci o savršenim ljepoticama koje su dobre kao „kruh“. Ti nedostižni ideali ljubavi bi bili tu i da nema Disneya tako da su ove optužbe zanimljive samo kao kuriozitet modernog sociološkog promišljanja, a spominjem ih samo zbog toga što se ipak vidi određena promjena u filozofiji moderne bajke proizišle iz Disney radionice. Jaki ženski likovi su jedna od bitnijih značajki filma, a i muški likovi filma ne slijede standardne klišeje iz nekih prošlih Disneyevih djela. Tu je i već gotovo standardni lik koji služi za „komično olakšanje“, ovaj put u obliku oživljenog Snješka Bjelića – malo manjeg stasom, ali bogatog duhom i bezazlenom dobrotom.

Na kraju, nije pravo pitanje hoće li vam se svidjeti ovaj film nego se samo zapitajte da li se vidite kao dio publike kojoj je on namijenjen. Ogorčene i cinične osobe sklone pljuvanju po formi mjuzikla bi trebale izbjeći „Frozen“ – svi ostali mogu naći nešto lijepo u ovom „ledenom“ animiranom filmu. U mom slučaju, „Snjeguljica i sedam patuljaka“, „Pepeljuga“ i slične bajke i dalje ostaju mjerilo za sve koje dolaze jer sam uz njih odrastao, ali za neke nove klince, ovako kvalitetan film vrlo lako može postati njihovo osobno mjerilo „bajkovitosti“.

The Best Offer

The Best offer je romantična drama čiju režiju potpisuje proslavljeni talijanski redatelj Giuseppe Tornatore. U svakom slučaju, kada vidim pridjev „romantična“ draže mi je da ga slijedi drama nego komedija, jer često u paketu „romantične komedije“ nema ni komedije pa ni romantike... Neki za ovaj film kažu da je jednostavno „Matchstick Men“ smješten u svijet umjetnosti i života na visokoj nozi, ali što se mene tiče ovo djelo ima veći emotivni učinak na gledatelja – valjda je to do europskog senzibiliteta; čini mi se kako su Amerikanci za nijansu siroviji.

Radnja prati poznatog aukcionara u poodmaklim godinama koji zna sve o umjetninama, dok mu s druge strane nikada nije išlo sa ljepšim spolom. Taj bogati gospodin je u nedostatku pažnje od strane stvarne ženske osobe, utjehu potražio u opsjednutom skupljanju ženskih portreta (redovito pozamašne vrijednosti). Kako se bavi procjenom vrijednosti umjetnina (od slika do namještaja), dođe u priliku da ocijeni vrijednost stvari koje posjeduje mlada djevojka s neobičnom fobijom – boji se izlaska na otvorene prostore i izbjegava bilo kakav kontakt s ljudima. Naš junak tu kreće na ljubavnu avanturu svog života.

Čak i ljudi kojima svijet umjetnosti ne predstavlja nešto specijalno mogu uživati u ovoj ljubavnoj drami – čovjek se osjeća sofisticirano upijajući odlično dočaranu atmosferu svijeta skupocjenih umjetničkih djela i profinjenih ukusa. Ta nisu ludi svi ti bivši visokopozicionirani političari iz susjedne Hrvatske u svom ne baš tako jeftinom hobiju skupljanja slika, satova i sličnih sitnica – mada ih je većina trenutno s prebivalištem iza rešetaka. Ipak, za ljubav, opsesiju, umjetnost ili kakav sličan oblik ludila se isplati izgoriti.