Gone Girl

Triler navođen redateljskim umijećem slavnog Finchera bi trebao zaintrigirati većinu ljubitelja filmske umjetnosti tako da ne traži neku posebnu preporuku, pogotovo ako ulazi u priču o ovogodišnjoj nagradi "Oscar" (nominacija za najbolju glavnu žensku ulogu). Scenarij za ovaj film potpisuje spisateljica knjige prema kojoj je i snimljen, a radnja slijedi slučaj nestanka supruge (anti)junaka filma kojeg utjelovljuje Ben Affleck. Osim što obećava uzbudljivu radnju, Gone Girl donosi podtekst (ne baš suptilan) o dinamici toksičnog odnosa dvaju supružnika koji je ovdje doveden gotovo do apsurda, što se može primijetiti kako radnja odmicala.

Kao i svaki dobar triler, ono na čemu može pasti i pokvariti cjelokupni dojam jesu rupe u priči kojih u ovom filmu ne fali. Ako se lako naživcirate nekim nelogičnostima u scenariju, u filmu Gone Girl možda počnete čupati kosu - pogotovo u njegovoj završnici. Ja nisam imao nekih problema sa time jer me je film okupirao svojom alegorijom bračnog života, tj. onime kako ga predstavlja mašta scenaristice, te jednim od najuzbudljivijih prikaza ženskog psihopate u novije vrijeme, između ostaloga. Ovo zadnje spomenuto mi je došlo kao lagano osvježenje, jer u većini slučajeva, psihopate na filmskom platnu budu muškog roda.

Možda obrati u radnji i nisu nešto specijalno šokantni, ali teško da će nekoga ostaviti skroz ravnodušnim - bez obzira na cinični smiješak kojeg garantirano izvlače iz gledatelja. Meni je ovo bio vrlo zabavan film, a i vama bi trebao biti ako ga pogledate kao zasebnu cjelinu bez povlačenja usporedbi sa kultnim Finchervim ostvarenjem "Se7en".

The Zero Theorem

Terry Gilliam je samo takva faca, a ne treba posebno naglašavati sve ono što ostavlja u kulturno naslijeđe ljudskoj vrsti. S filmom "The Zero Theorem" se djelomice naslanja na svoja prošla dva ostvarenja, "12 Monkeys" i legendarni "Brazil". I ovaj put nas Terry vodi u fiktivnu budućnost obogaćenu filozofskim promišljanjima koja muče ljude još od prvih pokušaja davanja odgovora na neka teška egzistencijalna pitanja. "Steampunk" budućnost iz Terryjeve mašte uvijek sadrži i motive koji u datom trenutku okupiraju pažnju slavnog redatelja, tako da ne nedostaje kritike sadašnjeg doba.

Čini se da stari Pajtonovac ne podnosi baš dobro ovo moderno okruženje sadašnjosti, ili se barem ne snalazi dobro u spomenutome. Ako je dio svoje ličnosti pretočio u glavnog lika ovog filma (a vjerovatno jest), sadašnjost mu je priličan teret - počevši od tehnologije koju baš i ne cijeni, pa do ljudskih odnosa koji su takvi kavi jesu i radi samog tog tehnološkog napretka. Glavni lik filma je slično Brazilu, dio "mašine" a kao poslovni zadatak dobije rješavanje pitanja o "nultom teoremu" koji ugrubo pretpostavlja da život, planete i sve ovo čega smo svjesni predstavlja "jedno veliko ništa", tj. klasičnu nihilističku žalopojku o promašenosti ljudskog postojanja.

Da, sve to djeluje pomalo pretenciozno, a sudeći po recenzijama na Imdb-u mišljenja su podijeljena. Što se mene tiče, "The Zero Theorem" nije loš film, iako imam pokoju zamjerku - poput recimo po meni pogrešno dodijeljene uloge Matt Damonu (inače skroz ok glumcu); Tilda Swinton iz nekog razloga i ovdje izgleda kao što je izgledala u filmu Snowpiercer (kad malo promislim ovaj film ima u sebi nešto Gilliamove estetike), a nadam se da kakva god nas budućnost čekala taj njen lik neće postojati niti u jednoj od njenih varijanti... Nakon završetka filma sam ostao pomalo zatečen ne znajući što da mislim o viđenom. Nije da nisam nimalo uživao gledajući ovaj film, ali očito je njegova "poanta" meni proletjela iznad glave. Svejedno, ljubitelji Gilliama će provjeriti o čemu se ovdje radi bez obzira na moju preporuku ili kritiku, tako da....

Nightcrawler

Evo vam jedan siguran recept za kvarenje raspoloženja: dovoljno je samo da pogledate neku od "informativnih" emisija na televiziji - budući da se dnevno emitiraju svako par sati, teško ih je propustiti. Malo je opalo kritiziranje ovih "novinarskih" lešinara na filmskom platnu, ponajviše zbog rasta popularnosti interetskih medija, a nekada nepresušni izvor inspiracije na ekran vraća film "Nightcrawler". Ovo djelo prati nesvakidašnjeg lika kojeg tumači popularni Jake Gyllenhaal pri njegovom pokušaju da postane solo kamerman plaćenik čiji se posao odvija u kasnim noćnim satima.

Jakeov lik "krasi" fanatizam koji do određene granice predstavlja inače vrlo traženu kvalitetu u poslovnom svijetu. Međutim, kako pratimo razvoj radnje taj fanatizam prerasta u nešto vrijedno zgražanja. Nekako mi se čini da je karakterizacija glavnog lika mogla biti nešto bolja tj. razrađenija. Sudeći samo po ovome što je prikazano na ekranu, lik djeluje kao neka mješavina genijalnog psihopate i mentalno zaostale osobe - što i nije baš česta kombinacija u stvarnom svijetu. Možda bi se ovaj njegov drugi manjak mogao objasniti nedostatkom emocionalne zrelosti i empatije, ali svejedno mi je tu falilo nešto što bi bolje dočaralo pokretačku snagu koja se krije iza njegovih djela. Bez obzira na spomenutu vrlo subjektivnu zamjerku Nightcrawler predstavlja vrlo dobar film; režija je solidna, radnja ok, gluma super itd., itd. Vrijedi pogledati u svakom slučaju.