Pacific Rim

Pacific Rim spada u one filmove koji svoju privlačnost uglavnom temelje na raskošnim vizualnim i zvučnim efektima, a u pravilu takva filmska djela ne donose ništa specijalno po pitanju emocionalne investiranosti gledatelja. Iako bi ta "topla" nota ljudskog elementa teoretski trebala biti zadovoljena u obliku priče o internacionalnom otporu usmjerenom prema vanzemaljskom porobljavanju, nije to onaj tip sukoba koji je blizak duši čovjeka (poput filmova koji se bave 2. svjetskim ratom recimo).

Naravno, uz ZF premisu filma takvo što i ne treba očekivati, ali svejedno vrijedi spomenuti zbog onih ljubitelja filma koji su poput mene i biraju filmove uglavnom prema ranije spomenutom kriteriju emocionalne investiranosti. Priča filma će najviše sjesti onima koji su ljubitelji ogromnih čudovišta i strojeva koji podsjećaju na popularne Transformerse. Takvo što je čini mi se prava poslastica za Japance, pa ljubitelji mitologije i priča tog naroda u ovom filmu mogu uživati. Glumci su svoju zadaću ispunili solidno, pa nemam neke zamjerke što se tiče dijela filma u kojem na ekranu nisu kompjuterski generirani likovi. Ovi "živi" glumci su glavni akteri središnjeg dijela filma, a uvod i završnica pripadaju gigantskim vanzemaljskim i mehaničkim stvorenjima te njihovoj borbi.

Ta borba jeste spektakularna, pogotovo ako se gleda na velikim TV ekranima ili kinskom platnu, što je po meni i glavni razlog gledanja ovakvih filmova - uživanje u vizualnim efektima i raskošnim scenama borbe. Film vrijedi pogledati ako ni zbog čega drugog onda zbog toga da se sami uvjerite u što je sve potrošeno skoro 200 miliona dolara koliko je koštala izrada ovog filma.

Jiro dreams of Sushi

Koga bi mogao zanimati dokumentarni film o najpoznatijem japanskom stručnjaku za "suši"? Sudeći prema silnoj količini kuhanja na koje možete nabasati prebacujući kanale na televiziji, radi se o popriličnom broju ljudi koje takvo što zanima. "Food porn" je postao zabavom za mnoge, bez obzira mogu li priuštiti jela čija se priprema prikazuje ili ne. Prema tome, "Jiro dreams of Sushi" bi mogao zanimati mnoge gurmane, ali i profesionalce zaposlene u nekom dijelu ugostiteljske djelatnosti. Ovaj dokumentarac osim priče o ovom specifičnom japanskom jelu donosi i uvid u kulturu jedne nacije.

Jiro je šef kuhinje koja isključivo poslužuje "suši" - jelo koje se sastoji od uglavnom sirovih morskih plodova, pretežito ribe. Čak i u poodmakloj starosti on je čvrsto predan svom zanatu i ostavlja dojam fanatika - ako ste ljubitelj serije Seinfeld, pomalo podsjeća na "Soup Nazi" lika iz te serije.

Tema dokumentarca vas može, a i ne mora zaintrigirati, ali kada se radi o njenoj realizaciji slobodno se može reći kako je vrlo dobra. Klasična glazba prati poetične usporene snimke kuharskih poteza, što je mene podsjetilo na Kubrickov "nasilni balet" iz filma "Paklena naranča". Naravno, ovdje nema nasilja, barem onog između ljudi, jer je "ok jesti ribe, jer nemaju osjećaja", kao što je pjevao legendarni Kurt Cobain. Film je možda malo usporenog tempa, mada to u ovom slučaju nije mana nego je u skladu sa zanatom kojim se bavi - pripremanje "sušija" je posebno zahtjevna zadaća koja iziskuje preciznost i strpljivost majstora koji se njome bavi.

Osim glavnog lika koji je okosnica dokumentarca, tu se pojavlje još zanimljivih likova, počevši od Jirovih dvojice sinova nasljednika majstorije pripremanja sušija, pa do njegovih trenutnih i nekadašnjih šegrta. Gurmani, ugostiteljski djelatnici, zaljubljenici u japansku kulturu i obožavatelji "food porna" slobodno ovaj dokumentarac mogu svrstati pod obavezno štivo.

Snowpiercer

Kaže autor članka na stranici koju često posjećujem da je "Snowpiercer jedan od najboljih ZF filmova koji su izišli u posljednjih nekoliko godina", te ga uspoređuje sa filmom "Brazil" i serijom "Battlestar Galactica". "Brazil" mi je jedan od dražih filmova, a BG je serija slična "Star Trek" serijalu koji mi također nije mrzak, pa rekoh sebi: "Ovo moram provjeriti". Mada, čuo sam i komentare onih koji nisu baš naklonjeni mišljenju da je "Snowpiercer" dobar film.

Počnimo od nebulozne premise koja ide otprilike ovako: "U strahu od globalnog zatopljenja, stanovnici Zemlje predvođeni znanstvenicima u atmosferu ubace kemikaliju koja bi trebala poništiti učinak zatopljenja te ohladiti planetu". Naravno, eksperiment se ljudima odbije o glavu, pa izazovu još veću katastrofu od globalnog zatopljenja hlađenjem planete do mjere u kojoj život na otvorenom više nije moguć. Posljednji preživjeli primjerci ljudske vrste završe na "supervlaku" koji predstavlja projekat megalomana kojeg utjelovljuje Ed Harris (po ko zna koji put..), a taj "vlak u snijegu" kruži po tračnicama koje prekrivaju čitavu Zemlju.

Ako uspijete svariti premisu filma, ostaje vam pokušaj da svarite način na koji je ona razrađena. Ja, na žalost, nisam u tome uspio. Režija i nije loša, mada moram istaći kako mi je u pojedinim trenucima zasmetala treskajuća "kamera s ramena" te nezgrapna implementacija zvučnih efekata tijekom jedne scene borbe. A borbe u filmu ne fali, jer tijekom dobrog dijela radnje pratite ekipu "klošara" s krajnjih vagona koji se pokušavaju probiti do glavnog strojovođe s ciljem da promijene dotadašnji život provođen u agoniji niže klase.

Društveni komentar je tu, kao i prilika da tumačite metafore filma po svom nahođenju, ali glavni minus filma po meni je to da se nije uspjelo u tome da vam bude stalo do likova. Unatoč svim dramatičnim scenama i dijalozima, pred kraj filma sam došao do zaključka da me nije briga za sudbinu niti jednog lika u filmu. "Snowpiercer" je rađen prema stripu, a njegova realizacija dosta podsjeća na videoigre, što samo po sebi ne bi bilo loše. Međutim, film i videoigre su dva različita medija, pa nije dobro kada pokušavaju zamijeniti mjesta.