Joj što volim stil režije kakav je u filmu Prisoners! Kada bi u trenucima žestokih napadaja cinizma kritizirao novija filmska ostvarenja redovito bi se prisjećao starijih filmova i njihove režije. Kako se neko medijsko izražavanje razvija, često se nastoji mijenjati ustaljena forma, pa čak i na usiljen način. Tako se i u filmove uvukla režija koja više nije u funkciji filma nego predstavlja svrhu samoj sebi. Pri tom mislim najviše na stil u kojem imate osjećaj da je čovjek iza kamere na ekstaziju pa budete izvrgnuti silnim treskanjima, pretjeranim efektima i općenito pretjeranoj stilskoj agresivnosti. Onda naiđete na film poput Prisonersa i uživate u kliničkoj mirnoći i preciznosti koja je često krasila filmove ranijih razdoblja (recimo 70-ih). To ne znači da nije u skladu s vremenom ili da se radi o nečemu zastarjelom, jer film djeluje svježe i moderno.
Okosnicu priče čini otmica dvoje male djece te borba njihovih roditelja i istaknutog policajca da se ona pronađu. Vrhunska gluma svih glumaca uključenih u projekat vas nosi kroz emotivnu priču o roditeljskoj ljubavi, bijesu, grijehu i pravdi. Triler, krimić i drama kakva se ne viđa baš često u ovo današnje vrijeme.
Nema komentara:
Objavi komentar